srijeda, 26. prosinca 2007.

Zemljišne služnosti - SERVITUTES PRAEDIORUM

Zemljišne služnosti (servitutes praediorum) su stvarna prava koja daju, određenom vlasniku jednog zemljišta, koje se naziva povlasno ili gospodujuće dobro (praedium dominans), određene ovlasti nad susjednim zemljištem, koje se naziva poslužno dobro (praedium serviens).



Zemljišne služnosti su trajna prava, tj. na postojanje i trajanje zemljišnih služnosti ne utiče promjena vlasnika povlasnog ili poslužnog dobra (pr. kupoprodajom, darovanjem ili nasljedstvom).

Zemljišna služnost je nerazdvojiva od zemljišta, jer leži na poslužnom dobru i postoji u korist vlasnika povlasnog dobra.

Zemljišta su morala biti susjedna, mada je u klasičnom pravu veća važnost polagana na gospodarsku korist.

Zemljišne služnosti su nedjeljiva prava, tj. nisu se mogla sticati ni gubiti po alikvotnim dijelovima.



Zemljišne služnosti se dijele na:



1. poljske ili seoske (servitutes praediorum rusticorum)

2. gradske (servitutes praediorum urbanorum)



Kriterij razlikovanja je priroda i namjena povlasne nekretnine. Poljske služnosti - kad je povlasna nekretnina namjenjena poljoprivrednom iskorištavanju; gradske služnosti - vezane za stanovanje.



Poljske služnosti se mogu svrstati u četiri skupine:




* služnosti puta



* služnosti vode


* služnosti ispaše

* služnosti vađenja građevinskog materijala



Najstarije poljske služnosti su bile služnosti puta: iter - pravo prelaska pješice preko tuđeg zemljišta; via - pravo prelaska kolima; actus - pravo gonjenja stoke; aquaeductus - pravo dovođenja ili provođenja vode kanalima preko tuđeg zemljišta u svrhu natapanja. Ove su služnosti smatrane za res mancipi i zasnivane su mancipacijom. Sve ostale poljske služnosti koje su nastale nakon ovih nisu više smatrane za res mancipi.



Gradske služnosti se mogu svrstati u tri kategorije:



* prva, osigurava građenje kuće

* druga, osigurava svjetlo i pogled

* treća, odvođenje kišnice i otpadnih voda



U prvu kategoriju spadaju služnosti koje ovlašteniku daju pravo da upotrijebi tuđi zid ili tuđi zračni prostor za potrebe svoje zgrade. Tu se ubrajaju:

- servitus oneris ferendi - pravo prisloniti zgradu na tuđi zid;

- servitus tigni immittendi - pravo ugraditi u tuđi zid grede ili dr. građ. materijal;

- servitus proiciendi - pravo protegnuti svoj balkon ili terasu u zračni prostor nad tuđim zemljištem;

- servitus protegendi - pravo protegnuti svoj krov nad tuđim zemljištem;



U drugu kategoriju spadaju:

- servitus altius non tollendi - vlasnik služnog zemljišta ne smije na tom zemljištu graditi ili podići spratove na zgradi preko određene visine;

- servitus ne luminibus officiatur - vlasnik služnog zemljišta ne smije zatvoriti svjetlo gospodujućem zemljištu;

- servitus ne prospectui officiatur - vlasnik služnog zemljišta ne smije zatvoriti pogled gospodujućem zemljištu;



U treću kategoriju spadaju služnosti koje osiguravaju:

- servitus stillicidii - pravo na odvođenja kišnice na služno zemljište;

- servitus fluminis - pravo na odvođenje vode u većim količinama;

- servitus cloacae - pravo voditi jarke za odvođenje otpadnih voda;

Služnosti - SERVITUTES (uvod)

Služnosti (servitutes) su stvarna prava na tuđoj stvari, na temelju kojih se dopušta određeno korištenje tuđom stvari u interesu nekog zemljišta ili neke osobe.



Na temelju prava služnosti ovlaštenik ponekad ima pravo upotrebljavati tuđu stvar na određeni ograničeni način, ponekad ima pravo ubirati plodove i druge koristi od stvari, ili ponekad pravo da zabrani vlasniku služne stvari određene naprave (pr. pravo da zabrani susjedu podizanje sprata na svojoj kuci).



Još u starom Rimu javlja se potreba za uspostavljanjem zemljišnih služnosti (i to poljskih/seoskih), kako bi se omogućio nesmetan prolaz do svog zemljišta, odvođenje i dovođenje vode itd. U najstarijem razdoblju Rimljani još nisu shvatali da se tu radi o posebnom stvarnom pravu, nego su najstarije poljske služnosti: iter, actus, via i aquaeductus smatrali za res mancipi i zasnivali ih mancipacijom. Sve ostale zemljišne služnosti koje su nastale nakon ovih nisu smatrane za res mancipi i zasnivane su uz pomoć in iure cessio.



Zemljišne služnosti na provincijskim zemljištima su zasnivane neformalnim ugovorima (paktima) koji bi bili potvrđeni stipulacijom (pactionibus et stipulationibus). U postklasičnom razdoblju, služnosti su se mogle prenositi i zasnivati običnom tradicijom i faktičnim vršenjem, ukoliko bi vlasnik služne stvari to trpio (patientia).

Uz mnoge novonastale društvene promjene (Punski ratovi, porast urbanizacije), javljaju se zemljišne služnosti u korist stambenih objekata kojima je svrha olakšati održavanje zgrada ili poboljšati upotrebu zgrade i građevinskog zemljišta. To su gradske služnosti.



Krajem razdoblja republike nastaju osobne služnosti, koje je klasično pravo smatralo samostalnim pravnim ustanovama. Tek Justinijan navodi četiri samostalna prava na tuđoj stvari, ustanovljena u korist određene osobe, u kategoriju osobnih služnosti. To su:



* ususfructus

* usus

* habitatio


* operae servorum vel animalium





Osobne služnosti su osnivane najčešće jednostranim naredbama (legatom).




Služnosti su stvarna prava i za njih vrijede osnovna načela i karakteristike stvarnih prava. Zaštićene su tužbama in rem, koje titular prava služnosti može podići protiv bilo koje osobe, uključujući i vlasnika, koja ga sprječava u uživanju njegovog prava. U Justinijanovom pravu se uvodi jedinstvena tužba za zaštitu titulara služnosti nazvana actio confessoria. Ovom tužbom je postizana uspostava stanja koje odgovara tužiteljevu pravu, naknada štete, kod uzufrukta povratak plodova i davanje sigurnosti da tužitelj neće biti ubuduće smetan.



Obilježja služnosti:



* služnosti su stvarna prava na tuđoj stvari, tj. ne može postojati služnost na vlastitoj stvari

  (nemini rea sua servit)

* služnost se ne može sastojati u činjenju, tj. vlasnik poslužnog dobra nije obavezan ni na kakvo činjenje. On samo mora trpjeti radnju titulara prava služnosti

  (servitus in faciendo consistere nequit)

* služnost ne može postojati na služnosti, tj. titular prava služnosti ne smije konstituisati novu služnost u korist trećih osoba

  (servitus servitutis esse non potest)

* služnosti moraju biti korisne, tj. služnost mora zadovoljavati određenu potrebu i imati razumnu svrhu

  (utilis)

* služnosti se moraju izvršavati obzirno, tj. titular prava služnosti svojim ovlastima treba da što manje opterećuje poslužno dobro, a vlasnik poslužnog dobra ne smije otežavati ili onemogućavati titulara u izvršavanju služnosti

  (civiliter)



Vrste služnosti:



Služnosti se dijele na:

1. zemljišne (stvarne, realne)

2. osobne

četvrtak, 13. prosinca 2007.

ACTIO NEGATORIA

Actio negatoria je služila za zaštitu kviritskog vlasništva, a podizana je u slučajevima kada kviritski vlasnik nije bio lišen posjeda stvari, niti mu je osporavano njegovo pravo vlasništva, već kada je neka osoba tvrdila da ima neko stvarno pravo na stvari (primjer, pravo služnosti ili založno pravo).



Cilj tužbe je utvrđivanje da tuženikovo pravo ne postoji i da se ostvari prestanak uznemiravanja.



Tužitelj je morao dokazati činjenicu uznemiravanja i svoje pravo vlasništva, što mu je puno lakše nego u reivindikacionoj parnici jer je kod negatorne tužbe tužitelj i vlasnik i posjednik.

S druge strane, tuženik je morao dokazati da mu pripada pravo koje zahtjeva. Ako ne bi uspio dokazati postojanje prava koje je tvrdio da ima, ili koje je već vršio (primjer, započeo gradnju kuće na tuđem zemljištu), osuđivan je na temelju negatorne tužbe na uspostavljanje prijašnjeg stanja (restitutio), na nadoknadu izgubljenih koristi (commoda) i počinjene štete, kao i na polaganje kaucije da više neće ometati vlasnika (cautio de amplius non turbando).

srijeda, 12. prosinca 2007.

ACTIO PUBLICIANA

Actio Publiciana je služila za zaštitu bonitarnog vlasništva, a od razdoblja Justinijanovog prava upotrebljavana je za zaštitu poštenih posjednika, nositelja prava osobnih služnosti i ovlaštenika iz dugoročnih ugovora o zakupu zemljišta.



Uvedena je krajem razdoblja republike kako bi se omogućila pravna zaštita bonitarnom vlasniku u slučaju da izgubi posjed stvari. Ona spada u fikticijske tužbe (actio fikticia), jer je pretor u njezinoj formuli nalagao sucu da sudi kao da je rok dosjelosti već protekao. Stjecatelj, koji je na osnovu toga, imao položaj uzukapijenta, bi postao kviritskim vlasnikom. Zahvaljujući ovoj fikciji bonitarni vlasnik je mogao zahtjevati stvar od bilo koje osobe, uključujući i kviritskog vlasnika ako je ovaj njegovu stvar prodao.



Actio Publiciana se koristila i za zaštitu posjednika koji je stvar stekao u dobroj vjeri i na temelju valjanog pravnog naslova od nevlasnika.



Kada bi pošteni posjednik izgubio posjed stvari, mogao ju je zahtjevati natrag od svakog trećeg slabijeg posjednika, ali ne i od kviritskog vlasnika. U slučaju spora između dva poštena posjednika koji su stvar stekli od istog otuđivatelja, vrijedilo je načelo prior tempore, potior iure (jači je onaj kojem je stvar bila prije predana), ali ako su stvar stekli od različitih otuđivatelja, jačim je smatran onaj koji je stvar posjedovao u vrijeme podizanja tužbe.

REI VINDICATIO

U vršenju svojih ovlasti, vlasnik može biti ometan na dva načina:



* oduzimanjem posjeda stvari (kada će podići vlasničku - petitornu tužbu i preko nje zatražiti natrag posjed stvari - rei vindicatio)

* uzurpiranjem nekih prava na korištenje stvari (koja zapravo uopće ne postoje, kao npr. prava služnosti i u tom slučaju vlasniku na raspolaganju stoji actio negatoria).




REI VINDICATIO




Rei vindicatio je tužba kojom vlasnik, koji nije bio u posjedu stvari, tuži posjednika svoje stvari i traži priznanje vlasništva kao i vraćanje posjeda.



U reivindikacionoj parnici tužitelj je vlasnik koji je izgubio posjed stvari, dok je tuženik posjednik koji vlasniku poriče njegovo pravo na stvar. Cilj parnice je utvrditi ko je od njih vlasnik.



U legisakcionom postupku obje stranke su morale utvrditi svoje pravo vlasništva da bi došlo do parnice. Stranka koja bi izgubila spor, gubila bi i okladu (sacramentum), a obavezu vraćanja stvari imali su jamci koje je tuženi posjednik imenovao na početku parnice.



U formularnom postupku presuda je glasila na novčanu protuvrijednost stvari (condemnatio pecuniaria), koja je ustanovljena na temelju procjene tužitelja, učinjene pod prisegom. Formula je sadržavala tzv. arbitrarnu klauzulu, kojom je tuženi pozivan da vrati stvar. Tako je na posredan način tužitelj mogao doći do stvari.



U ekstraordinarnom postupku presuda je glasila na vraćanje stvari i izvršavali su je državni organi prinudnim oduzimanjem stvari i predajom tužitelju.



U vlasničkoj parnici tužitelj mora dokazati:



1. svoje vlasništvo;

2. tuženikovu faktičnu vlast na stvari;

3. identitet stvari;



Tužitelj dokazuje svoje pravo vlasništva dokazivanjem postojanja pravnih činjenica i pretpostavki potrebnih za sticanje prava vlasništva. Ako tvrdi da je vlasništvo stekao originarnim putem, tada mora dokazati postojanje činjenica potrebnih za takav način sticanja stvari (recimo ako tvrdi da je vlasništvo stekao dosjelošću, mora dokazati postojanje pet pretpostavki za dosjelost).

U slučaju da se tužitelj poziva na neki od derivativnih načina sticanja vlasništva, mora dokazati:



* naslov sticanja - titulus

* način sticanja - modus

* vlasništvo prethodnika - što je i najteže dokazati, posebice ako je ono stečeno derivativnim putem (vlasništvo se tada dokazuje sve dok se ne pronađe prethodni vlasnik koji je vlasništvo stekao originarnim putem).



U formularnom i ekstraordinarnom postupku tuženik ne mora ništa dokazivati jer je teret dokazivanja na tužitelju. U skladu sa pravilom in pari causa melior est condicio possidentis (ako se dvojica pozivaju na istu osnovu, bolje prolazi onaj kod kojeg se stvar nalazi), u korist posjednika djeluje pretpostavka da je vlasnik, dok se suprotno ne dokaže. Ako tužitelj ne uspije dokazati svoje pravo vlasništva, stvar će ostati kod tuženog posjednika.




Slučaj pasivne legitimacije: ako bi detentori i pošteni posjednici imenovali osobu u čije su ime držali stvar/od koje su je stekli, te bi osobe onda imale pasivnu legitimaciju, iako u datom momentu nisu bile u posjedu spornog predmeta, a detentori i pošteni posjednici bi izbjegli položaj tuženika.




Predmetom reivindikacije mogli su biti svi predmeti na kojima se može zasnovati kviritsko vlasništvo. Kako je identitet generičkih stvari teško dokazati, reivindikacijom se mogao tražiti samo povrat individualno određenih stvari.



Presudom nije odlučivano samo o spornom predmetu, nego i o svim potraživanjima (causa rei), koja su se mogla odnositi na:



1. povrat i nadoknadu plodova (ako je riječ o plodonosnoj stvari);

2. nadoknadu štete (ako je stvar bila potrošena, oštećena ili uništena);

3. nadoknadu troškova koje je posjednik imao na stvari;



Ako je predmet spora bila plodonosna stvar, trebalo je riješiti pitanje naknade plodova kojih je vlasnik bio lišen jer je stvar bila kod posjednika. Pošteni posjednik odgovara za plodove koji još uvijek postoje (fructus extantes) u času litiskontestacije, a nakon litiskontestacije obavezan je nadoknaditi vrijednost svih plodova koje je ubrao (fructus percepti) ili propustio ubrati (fructus percipiendi). Nepošteni posjednik mora nadoknaditi vrijednost svih ubranih plodova (fructus percepti), kao i onih koje je propustio ubrati (fructus percipiendi) i onih koje je potrošio (fructus consumpti) i to za sve vrijeme trajanja posjeda, prije i poslije litiskontestacije, a nakon litiskontestacije odgovara i za plodove koje bi mogao polučiti (imati?) samo vlasnik - tužitelj.



Nadoknada štete do koje je moglo doći na spornom predmetu je rješavana u ovisnosti o činjenici je li stvar bila kod poštenog ili kod nepoštenog posjednika. Pošteni posjednik je morao odgovarati za štetu koju bi stvar pretrpila tek nakon litiskontestacije. Nepošteni posjednik je morao odgovarati za propast i oštećenje stvari za sve vrijeme trajanja posjeda, a nakon litiskontestacije je odgovarao i za slučajnu propast stvari.

Posjednik je mogao istaknuti protuzahtjeve za nadoknadu troškova i izdataka koje je imao na stvari. Posjednik je mogao napraviti troškove:



* koji su bili nužni za održavanje stvari (impensae necessariae);

* koji su bili korisni i kojima je objektivno povećana vrijednost stvari (impensae utiles);

* radi uljepšavanja stvari i u luksuzne svrhe (impensae voluptuariae);



Pitanje nadoknade troškova je također ovisilo o tome da li se radi o poštenom ili nepoštenom posjedniku. Pošteni posjednik je mogao zahtjevati nadoknadu nužnih i korisnih troškova i imao je pravo zadržati stvar (ius retentionis) sve dok mu ih vlasnik ne nadoknadi. Nepošteni posjednik je dobio u Justinijanovom pravu pravo na nadoknadu nužnih troškova i pravo da ono što je uložio kao impensae utiles može odnijeti (ius tollendi) ako se time neće nanijeti šteta samoj stvari. Vlasnik je s druge strane obojici i poštenom i nepoštenom posjedniku morao samo priznati ius tollendi.

srijeda, 5. prosinca 2007.

TRADITIO - predaja stvari

Traditio (predaja stvari) je neformalan, kauzalan i derivativan način sticanja vlasništva po ius gentiumu, koji se vrši predajom posjeda stvari. 



Tradicijom se prenosilo kviritsko vlasništvo na res mancipi i pretorsko (bonitarno) vlasništvo na res mancipi. Kada je u Justinijanovom pravu ukinuta razlika između res mancipi i res nec mancipi, tradicija je postala jedini derivativni način sticanja jedinstvenog vlasništva.



Da bi putem tradicije došlo do sticanja vlasništva, moraju se ispuniti određeni uvjeti:



1. sposobni subjekti tradicije

2. volja subjekata da se izvrši prenos (zasnivanje prava vlasništva)

3. pravna osnova tradicije (iusta causa traditionis) i


4. predaja stvari




Kod svake tradicije moraju postajati dva subjekta: otuđivatelj stvari (tradens) i stjecatelj (accipiens). Tradens mora biti vlasnik stvari da bi mogao prenijeti vlasništvo na stjecatelja. Za tradiciju, kao i za druge derivativne načine sticanja vlasništva, vrijedi pravilo da niko na drugog ne može prenijeti više prava nego što i sam ima. Tradiciju su mogli upražnjavati svi slobodni stanovnici rimske države kojima je ius gentium priznavalo imovinsku sposobnost.




Subjekti tradicije su morali očitovati volju da žele otuđiti stvar, tj. steći vlasništvo na njoj. Kod otuđivatelja je morala postojati volja da prenese vlasništvo na stvari (animus dominii transferendi), a kod stjecatelja volja da primi stvar u vlasništvo (animus dominii adquirendi).




Da bi tradicija bila valjana, volja subjekata je morala biti zasnovana na pravnom razlogu (iusta causa traditionis), a to je mogao biti svaki pravni akt koji je bio usmjeren na sticanje vlasništva.



Na kraju bio je potreban i sam akt predaje stvari.

IN IURE CESSIO

In iure cessio je derivativni način sticanja vlasništva po civilnom pravu koji se sastojao u prividnoj parnici (lis imaginaria) radi priznanja vlasništva.



Odvijala se uz sudjelovanje pretora, dotadašnjeg vlasnika (in iure cedens) i stjecatelja (vincidans). Stjecatelj bi izgovorio svečanu formulu prisvajanja - vindicatio, kojom je tužitelj u postupku legisakcije in rem otvorio postupak. Ako dotadašnji vlasnik ne bi izgovorio formulu protutvrdnje (contravindicatio), pretor bi dosudio stvar stjecatelju (addictio). Tako bi fiktivna parnica završila.



Zbog svoje apstraktnosti, in iure cessio se koristila u različite svrhe:



* za prijenos vlasništva na res mancipi i res nec mancipi

* za osnivanje, prijenos i ukidanje prava

* za osnivanje i ukidanje služnosti

* za ustupanje nasljedstva

* za oslobađanje robova (manumissio vindicta).



In iure cessio je fiktivna parnica o vlasništvu, tako da otuđivatelj nije odgovarao za evikciju. Na osnovu in iure cessio nisu nastajale actio auctoritatis i actio de modo agri.

utorak, 4. prosinca 2007.

MANCIPATIO

Mancipacija je najvažniji derivativni način sticanja vlasništva po propisima civilnog prava. Mancipacija je svečani formalistički pravni čin kojim se prenosilo kviritsko vlasništvo na res mancipi.



U aktu mancipacije morali su sudjelovati mancipant - otuđivatelj, mancipatar - stjecatelj, osoba koja je držala vagu na kojoj su vagani komadi bakra ili bakarne šipke i petorica svjedoka, rimskih građana. Na mjestu gdje se vršila mancipacija morao je biti i predmet na kojem se htjelo prenijeti pravo vlasništva ili njegov simbol. Mancipatar je, držeći rukom predmet, morao izgovoriti svečanu formulu kojom je tvrdio da je stvar postala njegova - nuncupatio i predao bi komad bakra mancipantu kao simboličnu cijenu. Otuđivatelj - mancipant bi šutnjom priznao kupčevu tvrdnju.



Kada je uveden kovani novac određene vrijednosti, nije više bilo potrebno vagati bakrene šipke. Mancipacija je od tada postala simbolični akt - imaginaria venditio, za koji je civilno pravo odobravalo prenos kviritskog vlasništva.



Nakon što je postala apstraktan pravni čin, mancipacijom se prenosilo vlasništvo bilo kojeg naslova (kupoprodaje, miraza, zajma, darovanja); zasnivanje osobnopravne vlasti (muževljeve vlasti nad ženom - coemptio, zasnivanje očinske vlasti - adoptio i oslobađanje od očinske vlasti - emancipatio; oslobađanje od obveze - solutio per aes et libram; oporučivanje - testamentum per aes et libram.



Mancipant je morao jamčiti mancipataru za evikciju. Ako bi treća osoba podigla vlasničku tužbu tvrdeći da je mancipirana stvar njezino vlasništvo, mancipatar je imao pravo pozvati mancipanta da se upusti u spor sa navodnim kviritskim vlasnikom. Ukoliko bi to mancipant odbio, ili ako bi spor izgubio, mancipatar je mogao podići actio auctoritatis na temelju koje bi dobio dvostruku vrijednost evinciranog predmeta.



Ako je bilo mancipirano zemljište, pa se kasnije pokazalo da je zemljište manje veličine nego što je mancipant tvrdio, mancipatar je mogao uz actio de modo agri dobiti dvostruku vrijednost nedostajuće površine.



U Justinijanovom pravu mancipacija je bila formalno ukinuti i zamjenjena tradicijom.

Dosjelost po Justinijanovom pravu - LONGI TEMPORIS PRAESCRIPTIO ID LONGISSIMI TEMPORIS PRAESCRIPTIO

Uzukapija je kao pravni posao civilnog prava bila pristupačna samo rimskim građanima, a u pogledu nepokretnosti mogla se primjenjivati samo na italska zemljišta, zato je pravni poredak za provincijska zemljišta uveo institute LONGI TEMPORIS PRAESCRIPTIO i LONGISSIMI TEMPORIS PRAESCRIPTIO.




Longi temporis praescriptio - LTP



Do Justinijana, kviritsko vlasništvo se moglo sticati samo na italskim zemljištima; uzukapijom se nisu mogli služiti peregrini. U početku je LTP imala samo učinak prigovora protiv vlasnikove tužbe. Kasnije je postala sredstvo i za pokretne stvari, ali je tu vrijedila samo za peregrine. Takav prigovor mogao se uspješno suprotstaviti od strane provincijalnog posjednika protiv provincijskog vlasnika sa zahtjevom za povrat stvari i to nakon 10 godina (ako su boravili u istoj pokrajini/općini/provinciji), tj. nakon 20 godina (ako ne borave u navedenim područjima).



Longissimi temporis praescriptio - LSTP



Od vremena Konstantina, onaj koji je posjedovao stvar vec 40 godina, mogao je odbiti vlasnikovu tužbu, bez obzira na TITULUS i BONA FIDES. Tu se radi o zastari vlasničke tužbe, a ne o sticanju vlasništva. Kasnije se vremenski rok pomjera na 30 godina i time se štiti dugoročni posjednik bez obzira na koji je način došao do posjeda stvari. On time ne postaje vlasnik i ne može tražiti stvar stvarnopravnom tužbom od dosadašnjeg vlasnika ili od trećeg ako izgubi posjed. On samo odbija tužbu, ukoliko je prošao navedeni rok, a on stvar još uvijek posjeduje.



Dosjelost po Justinijanu



REDOVNA DOSJELOST - usucapio i LTP su je činile. Usucapio postaje dosjelost na pokretnim stvarima koja traje 3 godine, a LTP je dosjelost na nepokretnim stvarima koja traje 10 godina (ako su boravili u istoj pokrajini/općini/provinciji) i 20 (ako ne borave u navedenim područjima). Vrijede i dalje iste pretpostavke (5 pretpostavki obrađenih u uzukapiji).




IZVANREDNA DOSJELOST - čini je LSTP. Posjednik koji je posjedovao stvar 30 godina stiče ne samo pravo da odbije vlasnikovu tužbu, nego i zaista STIČE vlasništvo. S actio in rem može tražiti povrat povrat stvari, ako bi izgubio njen posjed. Potrebne pretpostavke su bile protek roka od 30 godina i bona fides.

ponedjeljak, 3. prosinca 2007.

Dosjelost - USUCAPIO

Dosjelost (usucapio) je originarni način sticanja vlasništva, posjedovanjem određene stvari kroz određeno vrijeme uz pravno priznati naslov i dobru vjeru.



Vrijeme je jako bitan elemenat za dosjelost. Uzukapija je služila pretvaranju faktičnog u pravno stanje, odnosno pretvaranjem posjeda u pravo vlasništvo.



Uzukapija je u svom razvoju prošla kroz dvije faze:



* uzukapija po civilnom pravu

* uzukapija po klasičnom pravu



Pravni režim uzukapije po civilnom pravu je bio dosta liberalno postavljen i ona je tada poslužila legaliziranju posjeda pripadnika vladajućih slojeva nad novoosvojenim teritorijama. Zakon je za uzukapiju određivao samo rokove posjedovanja i to za pokretne stvari godinu dana, a za nepokretne dvije godine. Još je bilo određeno da su od uzukapije bile izuzete ukradene stvari - res furtivae i silom oduzete stvari - res vi possessae. Kada je završen proces legaliziranja posjeda vladajućih slojeva, pravni režim uzukapije po klasičnom pravu je znatno pooštren, tako se utvrđuje čitav niz pretpostavki koje su morale biti ispunjene (pet pretpostavki):



1. RES HABILIS - predmet dosjelosti su mogle biti stvari sposobne za privatno vlasništvo, ukoliko se nije radilo o stvarima na kojima je uzukapija bila zabranjena. Dosjelost nije bila moguća na stvarima koje su bile van pravnog prometa - res extra commercium, na ukradenim stvarima - res furtivae, silom otetim stvarima - res vi possessae, na res mancipi koje je žena otuđila bez tutorova odobrenja, zatim na stvarima pupila i minora...



2. TITULUS (IUSTA CAUSA) - posjed je morao biti zasnovan na valjanoj pravnoj osnovi, a to je najčešće pravni posao čiji je cilj prenos vlasništva.



3. BONA FIDES - posjednik mora biti u uvjerenju da je stekao vlasništvo, tj. mora se nalaziti u oprostivoj bludnji o valjanosti pravne osnove sticanja stvari. Bona fides - dobra vjera, poštenje; u pravnom prometu predstavlja uvjerenje posjednika o ispravnosti i zakonitosti njegovog posjedovanja. Bona fides se uvijek pretpostavljala i bila je oboriva pravna pretpostavka - PRAESUMPTIO IURIS, protiv koje je bilo dozvoljeno isticanje suprotnih dokaza. Bona fides je morala postojati u času uzimanja stvari u posjed. Ukoliko bi posjednik naknadno saznao o nekim manjkavostima njegovog posjeda, to neće utjecati na daljnji tok uzukapije, jer je vrijedio princip mala fides superveniens non nocet (kasnije pridošla zla vjera/nesavjesnost ne škodi).



4. USUS POSSESSIO - uzukapijens je morao imati faktičnu vlast na stvari i volju zadržati je za sebe (CORPUS ET ANIMUS REM) sve vrijeme trajanja roka potrebnog za dosjelost. Ukoliko bi došlo do prekida posjeda i njegovog ponovnog uspostavljanja, rok uzukapije bi počinjao nanovo teći. Pokretanje vlasničke tužbe - rei vindicatio, nije dovodio do prekida dosjelosti; to je mogla učiniti samo presuda.



5. TEMPUS - vrijeme posjedovanja, odnosno određeni rok za dosjelost. Taj rok je ostao isti i u klasičnom pravu, kao i u civilnom - za pokretne stvari jedna godina, a za nepokretne dvije godine.

nedjelja, 2. prosinca 2007.

COMMIXTIO, CONFUSIO, FRUCTUS

Mješanje pokretnih tvrdih stvari (žita - COMMIXTIO) ili tekućine (vina - CONFUSIO) je poseban slučaj originarnog stjecanja vlasništva.




Mješanjem ne nastaje nova stvar, nego dolazi do suvlasništva, ako je do mješanja došlo voljom vlasnika, ili ako je do mješanja došlo bez njihove volje. Svaki od vlasnika zadržava svoje pravo vlasništva na pomješanom dijelu.



Ako je razdvajanje bilo moguće, stajala im je na raspolaganju tužba za izlučenje - actio ad exhibendum i vlasnička tužba - rei vindicatio, a ako razdvajanje nije bilo moguće, svaki je vlasnik mogao zahtjevati samo odgovarajući dio stvari.



Stjecanje plodova



Odvajanjem od plodonosne stvari plodovi postaju samostalne stvari i predmet samostalnog prava vlasništva.



Ako se plodonosna stvar nalazila u posjedu vlasnika, vlasnik će već odvajanjem/separacijom steći pravo vlasništva na plodovima.



Ako je vlasnik određenim pravnim poslovima prenio pravo ubiranja plodova na druge osobe (dugoročni, kratkoročni ugovori o zakupu zemljišta, ugovor o antihrezi ili na temelju plodouživanja), ili ako je bez svog pristanka bio lišen posjeda stvari i nije bio u mogućnosti koristiti se plodovima.



Ukoliko je zemljište bilo dato u dugoročni zakup sa stvarnopravnim učinkom, vektigalist, odnosno emfiteuta su stjecali vlasništvo na plodovima već separacijom ili odvajanjem od plodonosne stvari i pri tome su imali prednost pred vlasnikom.



Slično vrijedi i za poštenog posjednika (possessor bonae fidei) koji je sticao vlasništvo na plodovima u momentu separacije kao nagradu za obradu i brigu o zemljištu.

Nepošteni posjednik (possessor malae fidei) nije imao pravo sticati plodove i vlasniku je odgovarao ne samo  za ubrane (fructus percepti) i potrošene (fructus consumpti), već i za one koje je propustio ubrati (fructus percipiendi).



Kratkoročni zakupnici zemljišta, plodouživatelji i ovlaštenici na temelju ugovora o antihrezi su sticali vlasništvo na plodovima tek percepcijom (uzimanjem plodova u svoju faktičnu vlast).

Prerada stvari - SPECIFICATIO

Prerada stvari (specificatio) - poseban slučaj akcesije. Kod prerade stvari dolazi do sjedinjavanja tuđeg materijala i rada samog prerađivača.



Na pitanje treba li nova stvar pripasti vlasniku materijala ili prerađivaču, Sabinovci su odgovarali da treba pripasti vlasniku materijala, ali je vremenom prevladalo mišljenje Prokulovaca koji su davali prednost radu. Prerađivač je uvijek bio dužan nadoknaditi vlasniku vrijednost materijala.



Rješenje Justinijanovog prava glasi:

ako nova stvar može biti vraćena u prvobitno stanje, pripada vlasniku materijala, a ako to nije moguće, pripada prerađivaču, ako je bio bona fide.