Actio Publiciana je služila za zaštitu bonitarnog vlasništva, a od razdoblja Justinijanovog prava upotrebljavana je za zaštitu poštenih posjednika, nositelja prava osobnih služnosti i ovlaštenika iz dugoročnih ugovora o zakupu zemljišta.
Uvedena je krajem razdoblja republike kako bi se omogućila pravna zaštita bonitarnom vlasniku u slučaju da izgubi posjed stvari. Ona spada u fikticijske tužbe (actio fikticia), jer je pretor u njezinoj formuli nalagao sucu da sudi kao da je rok dosjelosti već protekao. Stjecatelj, koji je na osnovu toga, imao položaj uzukapijenta, bi postao kviritskim vlasnikom. Zahvaljujući ovoj fikciji bonitarni vlasnik je mogao zahtjevati stvar od bilo koje osobe, uključujući i kviritskog vlasnika ako je ovaj njegovu stvar prodao.
Actio Publiciana se koristila i za zaštitu posjednika koji je stvar stekao u dobroj vjeri i na temelju valjanog pravnog naslova od nevlasnika.
Kada bi pošteni posjednik izgubio posjed stvari, mogao ju je zahtjevati natrag od svakog trećeg slabijeg posjednika, ali ne i od kviritskog vlasnika. U slučaju spora između dva poštena posjednika koji su stvar stekli od istog otuđivatelja, vrijedilo je načelo prior tempore, potior iure (jači je onaj kojem je stvar bila prije predana), ali ako su stvar stekli od različitih otuđivatelja, jačim je smatran onaj koji je stvar posjedovao u vrijeme podizanja tužbe.
Nema komentara:
Objavi komentar