petak, 21. studenoga 2008.

POJAM I PREDMET OBVEZE




Obvezni odnos, obveza obligatio je pravni odnos izmedju dvije stranke, izmedju odredjenog vjerovnika (creditor, reus stipulandi) i odredjenog duznika (debitor, reus promittendi), gdje je vjerovnik ovlasten zahtjevati odredjenu cinidbu od duznika, a ovaj ju je obvezan izvrsiti uz prijetnju sankcijama obveznog prava.

            Osnovni elementi obveznog odnosa su:


  1. subjekti obveznog odnosa (vjerovnik i duznik)
  2. sadrzaj obveznog odnosa (prava vjerovnika i obveze duznika)
  3. predmet obveznog odnosa (obvezna cinidba, dare, facere ili praestare)
  4. pravno relevantna cinjenica koja dovodi do zasnivanja obveznog odnosa (izbor obveze)
Obvezni odnos je uvijek odnos koji djeluje uvijek izmedju stranaka, odredjenog vjerovnika i duznika (inter partes). Ovaj odnos najcesce nastaje ugovorom izmedju stranaka i tada govorimo o ugovornim obvezama. Obvezni odnos moze nastati i iz nedopustenih radnji – delikata i tada je rijec o deliktnim obvezama.

Sadrzaj obveznog odnosa cine prava vjerovnikai obveze duznika. Sadrzaj ugovornih obveza stranke mogu same odrediti ugovorom i prilagoditi svojim potrebama i zato kazemo da odredbe obveznog odnosa spadaju u ius dispositivum.
Predmet obveznog odnosa je obvezna cinidba koju je vjerovnik ovlasten zahtjevati od duznika, odnosno cinidba koju je duznik obvezan izvrsiti vjerovniku. Ako obvezni odnos promatramo sa stajalista vjerovnika, onda je rijec o trazbini (creditum, nomen), a s duznikova stajalista rijec je o dugu (debitum). Rimski pravnici su sadrzaj obveze oznacavali razlicitim terminima, dare, facere ili praestare. Dare je znacilo prijenos vlasnistva, prijenos ili uspostavljanje nekog drugog stvarnog prava, ili prijenos posjeda stvari; facere (i non facere) oznacava oznacava svaku drugu cinidbu koja se sastoji u duznikovu cinjenju ili propustanju; praestare se odnosi na stetu nastalu neizvrsenjem neke obveze na dare ili facere.


Ukoliko duznik ne ispuni svoju obvezu, slijedi ga sankcija obveznog prava, koja se sastojala ili u nadoknadi stete ili placanju novcane kazne. Vjerovnik je sudskim putem (tuzbom) trazio ekvivalent izostale cinidbe iz duznikove imovine i tada bi nastajale utuzive obveze (obligatio civilis), odnosno obveze koje se mogu ostvariti sudskim putem. Za razliku od toga postojale su i naravne obveze (obligatio naturalis) koje se nisu mogle ostvariti procesualnim sredstvima.



Obvezni odnos nastaje nastupi odredjena pravno relevantna cinjenica koja sluzi kao izvor obveznog odnosa.

petak, 16. svibnja 2008.

FIDUCIA i PIGNUS

FIDUCIA



Fiducio cum creditore je zalozni ugovor na temelju kojeg je zalozni duznik prenosio zaloznom vjerovniku odredjenu stvar u vlasnistvo, obavezujuci ga da mu tu istu stvar vrati kada on njemu namiri dug iz primarne obaveze.



Ukoliko zalozni duznik ne bi uredno i na vrijeme vratio dug iz primarne obaveze, zalozni je vjerovnik imao pravo zadrzati zalozenu stvar. Ova klauzula se naziva lex commisoria. U postklasicnom je pravu zabranjena Konstantinovom konstitucijom  i zamijenjena pogodbom o prodaji - pactum de vendendo.



Od razdoblja postklasicnog prava zalozni vjerovnik je morao prodati zalozenu stvar, namiriti svoje potrazivanje iz postignute cijene i eventualni visak dobivenog novca vratiti zaloznom vjerovniku.



U slucaju da zalozni vjerovnik ne bi htio vratiti zalozenu stvar nakon podmirenja duga, zalozni duznik ga je mogao tuziti s infamirajucom actio fiduciae directa, na vracanje stvari ili placanje njezine vrijednosti. Nedostatak ove tuzbe je u tome sto se radilo o actio in personam, zbog cega je zalozni duznik mogao tuziti samo zaloznog vjerovnika, ali ne i trece osobe kod kojih bi se stvar nasla.

S nestankom mancipacije i in jure cesije, putem kojih su zalagane res mancipi, u Justinijanovom pravu je nestala iz upotrebe i fiducia.





PIGNUS




Pignus (rucni zalog) je zalozni ugovor (contractus pigneraticius), kojim je zalozni duznik predavao u posjed zaloznom vjerovniku odredjenu stvar radi osiguranja vjerovnikova potrazivanja.




Putem pignusa su uklonjene negativne strane fiducije:



- zalozni duznik nije vise prenosio vlasnistvo zalozene stvari na zaloznog vjerovnika, nego samo posjed;

- zalozni duznik nije vise morao biti kviritski vlasnik, bilo je dovoljno da ima bonitarno vlasnistvo, odnosno da je ovlasten podici actio Publiciana;

- stvar se vise nije zalagala formalistickim nacinima (putem mancipatio i in iure cessio), vec neformalnom predajom;



Osnovna prava zaloznog vjerovnika su:



- posjedovanje zalozene stvari (ius possidendi);

- pravo na njezinu predaju (ius distrahendi);

- pravo naplatiti potrazivanje iz primarne obaveze iz postignute cijene;



Iako je bio samo detentor, zalozni vjerovnik je imao tzv. izvedeni posjed kako bi mu bila osigurana interdiktna zastita. Na taj nacin je bio zasticen od uznemiravanja trecih osoba i samog zaloznog duznika. Tek je kasnije zalozni vjerovnik stekao stvarnopravnu zastitu putem actio quasi Serviana kada se pignus razvio u zalozno pravo u pravom smislu.



Zalozni vjerovnik nije smio upotrebljavati zalozenu stvar niti se koristiti njezinim plodovima, u suprotnom smatralo se da cini kradju (furtum usus). Ipak, mogla se ugovoriti tzv. antihreza, prema kojoj je zalozni vjerovnik mogao ubirati plodove zalozene stvari na ime kamata.



U slucaju da duznik zakasni s vracanjem duga, zalozni vjerovnik je bio duzan prodati zalozenu stvar i naplatiti potrazivanje iz dobivene cijene.



Medjusobne obaveze izmedju duznika i vjerovnika su bile utuzive putem actio pigneraticia directa i contraria. Zalagatelj je mogao traziti povrat zalozene stvari od zaloznog vjerovnika putem actio pigneraticia directa ako je vratio dug ili ako je trazbina iz primarne obaveze prestala na bilo koji drugi nacin. Buduci da je actio pigneraticia tuzba iz obveznog odnosa, tj. actio in personam, zalagatelj je zalozenu stvar, ako bi se nasla kod trecih osoba, mogao zahtjevati s rei vindicatio ili s actio Publiciana. Zaloznom vjerovniku je na raspolaganju stajala actio pigneraticia contraria kojom je mogao ostvarivati svoja eventualna protupotrazivanja prema zaloznom duzniku.

srijeda, 19. ožujka 2008.

Založno pravo

Založno pravo je stvarno pravo založnog vjerovnika prema imovini dužnika koje služi osiguranju vjerovnikova potraživanja. Subjekti u založnopravnom odnosu su založni vjerovnik i založni dužnik. Odnos je stvarnopravnog karaktera: založno pravo djeluje prema svakome bez obzira na eventualnu promjenu vlasnika založenog predmeta.



Osnovna svrha založnog prava je da se založni vjerovnik namiri iz založene stvari ukoliko mu dužnik na vrijeme ne vrati dug. Ovaj primarni obveznopravni odnos na osnovu kojeg je nastalo potraživanje, odnosno dug, je najčešće ugovor o zajmu.



Budući da služi osiguranju potraživanja iz primarnog obveznopravnog odnosa, nastanak, trajanje i prestanak založnopravnog odnosa ovise o glavnom odnosu. Prestankom osnovnog odnosa, prestaje i založnopravni odnos i zato založno pravo ima akcesoran katakter.



Predmet zaloga mogu biti i pokretne i nepokretne stvari, a od razdoblja klasičnog prava i netjelesne stvari. Po Justinijanovom pravu predmet zaloga je moglo biti sve ono što je moglo biti predmetom prodaje.



U rimskom pravu su se razvila tri oblika založnih ugovora:



* fiducia cum creditore - u najstarijem pravu služila kao ugovor o zalogu;

* pignus - pojavljuje se u periodu republike;

* hypotheca - stvorena u periodu principata.

četvrtak, 28. veljače 2008.

SUPERFICIES

Superficies je nasljedivo i otuđivo pravo uživanja zgrade podignute na tuđem zemljištu uz platež godisnje daće (solarium).



Superficies je nastao iz potrebe da se ublaže nezgodne posljedice rimskog načela superficies solo cedit, prema kojem je sve ono sto je sagrađeno na tuđoj zemlji postajalo vlasništvom vlasnika zemljišta. Bilo je potrebno pronaći pravno sredstvo koje će omogućiti građenje poslovnih prostora i zgrada za stanovanje na tuđem zemljištu bez ugrožavanja prava vlasništva dotadašnjih vlasnika zemljišta. U tu svrhu su, ponajprije država, a zatim i i općine i privatnici, počeli preko ugovora dopuštati pojedincima podizanje zgrada na tuđem zemljištu priznajući im pravo uživanja tih zgrada uz platež godisnje daće.



Ugovor kojim je taj odnos zasnivan bio je ili locatio - conductio, tj. uzimanje zemljišta u zakup, ili emptio - venditio, tj. kupovina prava uživanja zgrade.



Uživatelj (superficiarius) nije stjecao nikakvo stvarno pravo nego samo obvezni zahtjev prema vlasniku zemljišta koji je mogao ostvariti odgovarajućom tužbom (actio ex conducto ili actio ex empto). Ipak, zahvaljujući djelatnosti pretora superficies je postupno počeo dobivati karakter stvarnog prava. Superficijar je zastićen posesornim interdiktima, kao i posebnim interdiktom de superficie, a u Justinijanovom pravu su mu priznate kao utiles sve tužbe koje pripadaju vlasniku (utilis rei vindicatio, negatoria i confessoria).



Superficijar je mogao prenositi svoje pravo poslovima inter vivos i mortis causa i osnivati na superficiesu quasiususfructus i ostale služnosti.

utorak, 22. siječnja 2008.

Emfiteuza - EMPHYTEUSIS

Emfiteuza (emphyteusis) je stvarno, otuđivo i nasljedivo pravo na tuđem zemljištu, koje ovlašteniku daje pravo na potpuno korištenje zemljišta.



Emfiteuza potiče iz dugoročnih nasljednih zakupnih odnosa (aget vectigalis, ius perpetuum). Na osnovu ovog ugovora zakupnik je dobivao pravo iskorištavati tuđe zemljište uz obavezu plaćanja zakupnine (vectigal). Bio je zaštićen stvarnopravnom tužbom - actio vectigalis i posebnim interdiktima.



U Justinijanovom pravu, emfiteuza i ager vectigalis su se stopili u jedinstven institut nazvan ius emphyteuticarium ili contractus emphyteuticarius. Osnovne obaveze emfiteute su se sastojale u plaćanju godišnje daće (canon), snošenju javnih poreza i tereta i održavanju zemljišta u urednom stanju. Ukoliko je htio otuđiti svoje pravo, morao je obavjestiti vlasnika zemljišta i zatražiti njegov pristanak. Ako se vlasnik nije htio poslužiti svojim pravom prvokupa, emfiteuta mu je morao isplatiti 2% od postignutog iznosa. Emfiteuta je imao pravo na potpuno iskorištavanje zemljišta, što znači da je mogao promjeniti kulturu zemljišta, osnovati služnosti, dati zemljište u zalog i podemfiteuzu.



Vlasništvo na plodovima je sticao separacijom. Bio je zaštićen putem actio in rem vectigalis, actio confessoria utilis i actio negatoria utilis, kao i posjedovnim interdiktima.

Prava emfiteute su prestajala samo ako bi kroz tri uzastopne godine zanemario plaćanje zakupnine ili poreznih obaveza, ili ako bi pogoršao stanje zemljišta.

ponedjeljak, 21. siječnja 2008.

Osobne služnosti - SERVITUTES PERSONARUM

Osobne služnosti (servitutes personarum) su stvarna prava na tuđoj stvari, koja ovlašćuju pojedinačno određenu osobu da se na određeni način služi tuđom stvari.



Osobne služnosti su vezane za osobu titulara, te se ne mogu prenijeti na drugu osobu i gase se najkasnije njegovom smrću.


Osobne služnosti su ograničenog trajanja.

Osobne služnosti se mogu ustanoviti na stvari i imovini ma koje vrste (nekretninama, pokretninama i robovima).


Osobne služnosti su djeljiva prava (moguće je imati trećinu ili petinu plodouživanja neke stvari).




Klasično pravo je poznavalo četiri samostalna prava na tuđoj stvari koja su u Justinijanovom pravu svrstana u kategoriju osobnih služnosti. To su:




1. služnost plodouživanja (ususfructus)

2. služnost upotrebe (usus)

3. služnost stana (habitatio)

4. služnost upotrebe radne snage robova i životinja (operae servorum vel animalium)



Plodouživanje - ususfructus je osobna služnost na temelju koje plodouživatelj (ususfructuarius) stiče pravo upotrebe tuđe stvari i ubiranja plodova, uz obavezu vraćanja neoštećene stvari vlasniku nakon prestanka plodouživanja.

(Ususfructus est ius alienis rebus utendi fruendi salva rerum substantia).



Predmetom plodouživanja, do razdoblja klasičnog prava, su mogle biti samo nepotrošne stvari, a od početka principata je dopušten uzufrukt na svim stvarima koje mogu biti predmetom imovine (potrošne, netjelesne). U tom se slučaju radi o neredovitom plodouživanju (ususfructus irregularis), kod kojeg plodouživatelj postaje vlasnikom potrošnih stvari, uz obavezu vraćanja ne iste stvari, nego druge stvari iste vrste, kvalitete i količine. Kod redovitog uzufrukta, plodouživatelj je sticao samo detenciju na predmetu plodouživanja kako bi ga mogao upotrebljavati i ubirati plodove. Uzufruktuar je imao pravo ubirati i prirodne (fructus naturales) i građanske plodove (fructus civiles). Vlasništvo na prirodnim plodovima je sticao percepcijom (uzimanjem u posjed). Ususfructus je najčešće nastajao odredbom posljednje volje. Uzufruktuarova prava su bila zaštićena stvarnopravnom tužbom koja se zvala vindicatio ususfructus. Kasnije je plodouživatelj stekao i posjedovnu zaštitu kao tzv. quassi - possessor. Iako nije mogao prenijeti svoja prava na drugoga, uzufruktuar je ipak mogao prenijeti na drugu osobu izvršavanje sadržaja prava plodouživanja (ovlastiti osobu da upotrebljava stvar i ubire njezine plodove).

Plodouživatelj nije imao pravo raspolaganja sa stvari, niti je smio promjeniti njezinu supstancu, suštinu i ekonomsku namjenu. Izmjena suštine stvari je imala za posljedicu prestanak plodouživanja. Predmetom plodouživanja se morao koristiti kao dobar domaćin (bonus pater familias), na što se vlasniku obavezivao stipulacijom. Uzufruktuar je morao snositi nužne troškove održavanja predmeta, kao i javne daće. Ususfructus je prestajao najkasnije smrću uzufruktuara.



Usus



Usus (pravo upotrebe) je osobna služnost na osnovi koje je titular (usuarius) sticao osobno pravo upotrebljavati tuđu stvar i ubirati njezine plodove, ali samo u granicama njegovih osobnih potreba i članova njegove uže porodice.




Habitatio




Habitatio (služnost stana) je osobna služnost koja je ovlašteniku davala pravo stanovanja u tuđem stanu ili kući.



Operae servorum vel animalium



Operae servorum vel animalium (pravo upotrebe radne snage tuđih robova i životinja) je osobna služnost na temelju koje je titular sticao pravo da se koristi radnom snagom tuđih robova i radne stoke.