utorak, 22. siječnja 2008.

Emfiteuza - EMPHYTEUSIS

Emfiteuza (emphyteusis) je stvarno, otuđivo i nasljedivo pravo na tuđem zemljištu, koje ovlašteniku daje pravo na potpuno korištenje zemljišta.



Emfiteuza potiče iz dugoročnih nasljednih zakupnih odnosa (aget vectigalis, ius perpetuum). Na osnovu ovog ugovora zakupnik je dobivao pravo iskorištavati tuđe zemljište uz obavezu plaćanja zakupnine (vectigal). Bio je zaštićen stvarnopravnom tužbom - actio vectigalis i posebnim interdiktima.



U Justinijanovom pravu, emfiteuza i ager vectigalis su se stopili u jedinstven institut nazvan ius emphyteuticarium ili contractus emphyteuticarius. Osnovne obaveze emfiteute su se sastojale u plaćanju godišnje daće (canon), snošenju javnih poreza i tereta i održavanju zemljišta u urednom stanju. Ukoliko je htio otuđiti svoje pravo, morao je obavjestiti vlasnika zemljišta i zatražiti njegov pristanak. Ako se vlasnik nije htio poslužiti svojim pravom prvokupa, emfiteuta mu je morao isplatiti 2% od postignutog iznosa. Emfiteuta je imao pravo na potpuno iskorištavanje zemljišta, što znači da je mogao promjeniti kulturu zemljišta, osnovati služnosti, dati zemljište u zalog i podemfiteuzu.



Vlasništvo na plodovima je sticao separacijom. Bio je zaštićen putem actio in rem vectigalis, actio confessoria utilis i actio negatoria utilis, kao i posjedovnim interdiktima.

Prava emfiteute su prestajala samo ako bi kroz tri uzastopne godine zanemario plaćanje zakupnine ili poreznih obaveza, ili ako bi pogoršao stanje zemljišta.

ponedjeljak, 21. siječnja 2008.

Osobne služnosti - SERVITUTES PERSONARUM

Osobne služnosti (servitutes personarum) su stvarna prava na tuđoj stvari, koja ovlašćuju pojedinačno određenu osobu da se na određeni način služi tuđom stvari.



Osobne služnosti su vezane za osobu titulara, te se ne mogu prenijeti na drugu osobu i gase se najkasnije njegovom smrću.


Osobne služnosti su ograničenog trajanja.

Osobne služnosti se mogu ustanoviti na stvari i imovini ma koje vrste (nekretninama, pokretninama i robovima).


Osobne služnosti su djeljiva prava (moguće je imati trećinu ili petinu plodouživanja neke stvari).




Klasično pravo je poznavalo četiri samostalna prava na tuđoj stvari koja su u Justinijanovom pravu svrstana u kategoriju osobnih služnosti. To su:




1. služnost plodouživanja (ususfructus)

2. služnost upotrebe (usus)

3. služnost stana (habitatio)

4. služnost upotrebe radne snage robova i životinja (operae servorum vel animalium)



Plodouživanje - ususfructus je osobna služnost na temelju koje plodouživatelj (ususfructuarius) stiče pravo upotrebe tuđe stvari i ubiranja plodova, uz obavezu vraćanja neoštećene stvari vlasniku nakon prestanka plodouživanja.

(Ususfructus est ius alienis rebus utendi fruendi salva rerum substantia).



Predmetom plodouživanja, do razdoblja klasičnog prava, su mogle biti samo nepotrošne stvari, a od početka principata je dopušten uzufrukt na svim stvarima koje mogu biti predmetom imovine (potrošne, netjelesne). U tom se slučaju radi o neredovitom plodouživanju (ususfructus irregularis), kod kojeg plodouživatelj postaje vlasnikom potrošnih stvari, uz obavezu vraćanja ne iste stvari, nego druge stvari iste vrste, kvalitete i količine. Kod redovitog uzufrukta, plodouživatelj je sticao samo detenciju na predmetu plodouživanja kako bi ga mogao upotrebljavati i ubirati plodove. Uzufruktuar je imao pravo ubirati i prirodne (fructus naturales) i građanske plodove (fructus civiles). Vlasništvo na prirodnim plodovima je sticao percepcijom (uzimanjem u posjed). Ususfructus je najčešće nastajao odredbom posljednje volje. Uzufruktuarova prava su bila zaštićena stvarnopravnom tužbom koja se zvala vindicatio ususfructus. Kasnije je plodouživatelj stekao i posjedovnu zaštitu kao tzv. quassi - possessor. Iako nije mogao prenijeti svoja prava na drugoga, uzufruktuar je ipak mogao prenijeti na drugu osobu izvršavanje sadržaja prava plodouživanja (ovlastiti osobu da upotrebljava stvar i ubire njezine plodove).

Plodouživatelj nije imao pravo raspolaganja sa stvari, niti je smio promjeniti njezinu supstancu, suštinu i ekonomsku namjenu. Izmjena suštine stvari je imala za posljedicu prestanak plodouživanja. Predmetom plodouživanja se morao koristiti kao dobar domaćin (bonus pater familias), na što se vlasniku obavezivao stipulacijom. Uzufruktuar je morao snositi nužne troškove održavanja predmeta, kao i javne daće. Ususfructus je prestajao najkasnije smrću uzufruktuara.



Usus



Usus (pravo upotrebe) je osobna služnost na osnovi koje je titular (usuarius) sticao osobno pravo upotrebljavati tuđu stvar i ubirati njezine plodove, ali samo u granicama njegovih osobnih potreba i članova njegove uže porodice.




Habitatio




Habitatio (služnost stana) je osobna služnost koja je ovlašteniku davala pravo stanovanja u tuđem stanu ili kući.



Operae servorum vel animalium



Operae servorum vel animalium (pravo upotrebe radne snage tuđih robova i životinja) je osobna služnost na temelju koje je titular sticao pravo da se koristi radnom snagom tuđih robova i radne stoke.