srijeda, 19. ožujka 2008.

Založno pravo

Založno pravo je stvarno pravo založnog vjerovnika prema imovini dužnika koje služi osiguranju vjerovnikova potraživanja. Subjekti u založnopravnom odnosu su založni vjerovnik i založni dužnik. Odnos je stvarnopravnog karaktera: založno pravo djeluje prema svakome bez obzira na eventualnu promjenu vlasnika založenog predmeta.



Osnovna svrha založnog prava je da se založni vjerovnik namiri iz založene stvari ukoliko mu dužnik na vrijeme ne vrati dug. Ovaj primarni obveznopravni odnos na osnovu kojeg je nastalo potraživanje, odnosno dug, je najčešće ugovor o zajmu.



Budući da služi osiguranju potraživanja iz primarnog obveznopravnog odnosa, nastanak, trajanje i prestanak založnopravnog odnosa ovise o glavnom odnosu. Prestankom osnovnog odnosa, prestaje i založnopravni odnos i zato založno pravo ima akcesoran katakter.



Predmet zaloga mogu biti i pokretne i nepokretne stvari, a od razdoblja klasičnog prava i netjelesne stvari. Po Justinijanovom pravu predmet zaloga je moglo biti sve ono što je moglo biti predmetom prodaje.



U rimskom pravu su se razvila tri oblika založnih ugovora:



* fiducia cum creditore - u najstarijem pravu služila kao ugovor o zalogu;

* pignus - pojavljuje se u periodu republike;

* hypotheca - stvorena u periodu principata.