petak, 16. svibnja 2008.

FIDUCIA i PIGNUS

FIDUCIA



Fiducio cum creditore je zalozni ugovor na temelju kojeg je zalozni duznik prenosio zaloznom vjerovniku odredjenu stvar u vlasnistvo, obavezujuci ga da mu tu istu stvar vrati kada on njemu namiri dug iz primarne obaveze.



Ukoliko zalozni duznik ne bi uredno i na vrijeme vratio dug iz primarne obaveze, zalozni je vjerovnik imao pravo zadrzati zalozenu stvar. Ova klauzula se naziva lex commisoria. U postklasicnom je pravu zabranjena Konstantinovom konstitucijom  i zamijenjena pogodbom o prodaji - pactum de vendendo.



Od razdoblja postklasicnog prava zalozni vjerovnik je morao prodati zalozenu stvar, namiriti svoje potrazivanje iz postignute cijene i eventualni visak dobivenog novca vratiti zaloznom vjerovniku.



U slucaju da zalozni vjerovnik ne bi htio vratiti zalozenu stvar nakon podmirenja duga, zalozni duznik ga je mogao tuziti s infamirajucom actio fiduciae directa, na vracanje stvari ili placanje njezine vrijednosti. Nedostatak ove tuzbe je u tome sto se radilo o actio in personam, zbog cega je zalozni duznik mogao tuziti samo zaloznog vjerovnika, ali ne i trece osobe kod kojih bi se stvar nasla.

S nestankom mancipacije i in jure cesije, putem kojih su zalagane res mancipi, u Justinijanovom pravu je nestala iz upotrebe i fiducia.





PIGNUS




Pignus (rucni zalog) je zalozni ugovor (contractus pigneraticius), kojim je zalozni duznik predavao u posjed zaloznom vjerovniku odredjenu stvar radi osiguranja vjerovnikova potrazivanja.




Putem pignusa su uklonjene negativne strane fiducije:



- zalozni duznik nije vise prenosio vlasnistvo zalozene stvari na zaloznog vjerovnika, nego samo posjed;

- zalozni duznik nije vise morao biti kviritski vlasnik, bilo je dovoljno da ima bonitarno vlasnistvo, odnosno da je ovlasten podici actio Publiciana;

- stvar se vise nije zalagala formalistickim nacinima (putem mancipatio i in iure cessio), vec neformalnom predajom;



Osnovna prava zaloznog vjerovnika su:



- posjedovanje zalozene stvari (ius possidendi);

- pravo na njezinu predaju (ius distrahendi);

- pravo naplatiti potrazivanje iz primarne obaveze iz postignute cijene;



Iako je bio samo detentor, zalozni vjerovnik je imao tzv. izvedeni posjed kako bi mu bila osigurana interdiktna zastita. Na taj nacin je bio zasticen od uznemiravanja trecih osoba i samog zaloznog duznika. Tek je kasnije zalozni vjerovnik stekao stvarnopravnu zastitu putem actio quasi Serviana kada se pignus razvio u zalozno pravo u pravom smislu.



Zalozni vjerovnik nije smio upotrebljavati zalozenu stvar niti se koristiti njezinim plodovima, u suprotnom smatralo se da cini kradju (furtum usus). Ipak, mogla se ugovoriti tzv. antihreza, prema kojoj je zalozni vjerovnik mogao ubirati plodove zalozene stvari na ime kamata.



U slucaju da duznik zakasni s vracanjem duga, zalozni vjerovnik je bio duzan prodati zalozenu stvar i naplatiti potrazivanje iz dobivene cijene.



Medjusobne obaveze izmedju duznika i vjerovnika su bile utuzive putem actio pigneraticia directa i contraria. Zalagatelj je mogao traziti povrat zalozene stvari od zaloznog vjerovnika putem actio pigneraticia directa ako je vratio dug ili ako je trazbina iz primarne obaveze prestala na bilo koji drugi nacin. Buduci da je actio pigneraticia tuzba iz obveznog odnosa, tj. actio in personam, zalagatelj je zalozenu stvar, ako bi se nasla kod trecih osoba, mogao zahtjevati s rei vindicatio ili s actio Publiciana. Zaloznom vjerovniku je na raspolaganju stajala actio pigneraticia contraria kojom je mogao ostvarivati svoja eventualna protupotrazivanja prema zaloznom duzniku.