petak, 18. rujna 2009.

Prijeboj (COMPENSATIO)


Compensatio (prijeboj) je nacin prestanka obveze medjusobnim obracunavanjem potrazivanja koja postoje izmedju dvije osobe.
U razdoblju starog prava do kompenzacije je moglo doci samo dragovoljnim sporazumom stranaka jer staro civilno pravo nije dopustalo prijeboj. U klasicnom je pravu uvedena kompenzacija kao opce nacelo u poslovima bonae fidei, a kasnije prelazi i na poslove stricti iuris. Klasicno pravo je poznavalo dragovoljnu, zakonsku i sudsku kompenzaciju. Justinijanovo pravo je postavilo odredjena pravila za prijeboj.
Potrazivanja su morala biti uzajamna, dospjela, istorodna i likvidna.
Kompenzacija je mogla biti izvrsena samo izmedju stranaka koje su uzajamno vjerovnik i duznik. Postojale su neke iznimke od zahtjeva uzajamnosti: jamac je mogao protiv vjerovnika kompenzirati potrazivanja glavnog duznika; solidarni duznik je mogao staviti u prijeboj prema vjerovniku potrazivanja suduznika; ustupljeni duznik je mogao potrazivanje novog vjerovnika staviti u prijeboj potrazivanja koje je imao prema starom vjerovniku.
Potrazivanja moraju biti dospjela. Nisu se mogle kompenzirati utuzene dospjele obveze s nedospjelim protupotrazivanjem.
Potrazivanja koja se medjusobno obracunavaju moraju biti istovrsna. Oba potrazivanja moraju glasiti na stvari istog roda i kvalitete.
Potrazivanja moraju biti likvidna, tj. jasna i lahko odrediva, tako da ih sudac moze lahko utvrditi bez dugotrajnog dokazivanja.
Kada su bile ispunjene navedene pretpostavke dolazilo je do gasenja potrazivanja i protupotrazivanja ipso iure.

Novacija


Novatio (obnova obveze) je ugovor izmedju vjerovnika i duznika kojim se postojeca obveza gasi i zamjenjuje novom, koja sadrzi neki novi element. Sklapanjem novacijskog ugovora stara obveza se gasi zajedno sa svim akcesornim pravima. Novacija je uvijek vrsena u formi stipulacije (novacijska stipulacija).
Pretpostavke za novaciju su: novi element (aliquid novi), forma i volja stranaka (animus novandi). Najcesca novina se sastojala u promjeni subjekata obveznog odnosa i tada se radi o novatio qualificata. Promjena osobe vjerovnika je vrsena aktivnom delegacijom, crediti. Na temelju upute starog vjerovnika duznik bi sklopio s novim vjerovnikom ugovor istog sadrzaja, cime se stara obveza gasila. Ovdje se radi o ustupanju potrazivanja – cessio.
Promjena osobe duznika je mogla biti izvrsena pasivnom delegacijom, delegatio debiti, kada je duznik upucivao drugu osobu da se novacijskom stipulacijom obveze da ce postojeci dug platiti istom vjerovniku. Ako je do promjene duznika doslo bez duznikova pristanka, radi se o expromissio.
Novacija izmedju istih subjekata (novatio simplex) je vrsena promjenom sadrzaja ili promjenom pravne osnove. Justinijanovo pravo je prosirilo mogucnost novacije tako sto je dopustilo promjenu predmeta obveze. Propisuje da je za novaciju potrebna i izricita ocitovana volja stranaka kako bi se izbjegla dvojba o pitanju jesu li stranke zaista htjele proizvesti ucinak novacije. Za razliku od navedenih oblika, postojala je i novatio necessaria koja je bila vezana za ucinak litiskontestacije i presude.

Prestanak obaveza OPE EXCEPTIONIS


Po pretorskom pravu, duznik je imao pravo uloziti prigovor protiv vjerovnikovog zahtjeva kojim je isticao postojanje odredjenih cinjenica koje mu daju pravo da ne izvrsi cinidbu iz postojece obveze – ope exceptionis.
Pactum de non petendo je neformalni sporazum kojim se vjerovnik odricao prava da zahtjeva vracanje duga od duznika. Ukoliko bi se vjerovnik predomislio i ipak zatrazio isplatu, duznik je mogao istaknuti prigovor sklopljenog sporazuma o oprostu duga exceptio pacti conventi i time zauvijek odbiti tuzbu. Vjerovnik je mogao oprostiti dug u cjelosti ili djelomicno, trajno ili privremeno. Ako se vjerovnik odrice svog prava trajno i zauvijek, radi se o pactum de non petendo in perpetuum; privremeni oprost duga je znacio samo pricek, pactum de no petendo in tempus i duznik je kroz odredjeno vrijeme mogao odbiti vjerovnikovu tuzbu dilatornom ekscepcijom.
Neformalni sporazum o oprostu duga se mogao odnositi samo na odredjenog duznika, pactum de non petendo in personam, ili na sve sudionike u obveznom odnosu, jamce, nasljednike, pactum de non petendo in rem

četvrtak, 17. rujna 2009.

Prestanak obaveza IPSO IURE


S obzirom na njihov ucinak nacini prestanka obveza se dijele na one koji su dovodili do prestanka obveze po civilnom pravu – ipso iure i na one koji su svoju osnovu imali u pretorskom pravu – ope exceptionis. Obveze su se gasile na nacin na koji su nastale. Obveze koje su nastajale u formi per aes et libram gasene su uz iste formalnosti putem solutio per aes et libram, a obveze koje su nastale iz verbalnog kontrakta stipulacije, akceptilacijom (acceptilatio) koja je vrsena analogno stipulaciji (svecanim pitanjem duznika i odgovorom vjerovnika da je primio dugovano). Obveza je prestajala izvrsenjem propisanih formalnosti bez obzira je li duznik zaista izvrsio cinidbu.
Solutio (ispunjenje) je redoviti nacin prestanka obveza – ipso iure. Solutio (ispunjenje) je prestanak obveznopravnog odnosa pravilnim i urednim ispunjenjem duzne cinidbe. Kod ispunjenja obveze postavljaju se pitanja: ko, kome, gdje, kada i sto treba izvrsiti.
KO: Dugovanu cinidbu treba ispuniti sam duznik. Medjutim, ako se ne radi o obvezama strogo osobne naravi (intuitu personae), vjerovnik je duzan primiti ispunjenje i od trece osobe, bez obzira na duznikovo znanje pa i protiv njegove volje. KOME: Obvezu treba ispuniti vjerovniku ili osobi koja je ovlastena primiti ispunjenje (tutor, mandatar, adstipulator). Obveza se ne moze ispuniti neovlastenoj osobi (negotiorum gestor), osim ako to vjerovnik naknadno ne odobri (ratihabitio). KAKO: Duznik je obvezan ispuniti cinidbu pravilno i uredno, na odredjenom mjestu, u odredjeno vrijeme i na odredjeni nacin. GDJE: Obvezu treba ispuniti na ugovorenom mjestu, ili gdje svrha posla nalaze. Ako nije nista ugovoreno, obvezu treba ispuniti u mjestu domicila duznika. KADA: Obvezu treba izvrsiti kada je dospjela. Vrijeme dospjelosti moze biti odredjeno ugovorom – ugovni rok, zakonom – zakonski rok i odredbom mjerodavnog tijela. Duznik moze izvrsiti dugovanu cinidbu i prije dospjelosti, osim ako je rok ispunjenja u interesu vjerovnika. Ako rok nije odredjen, trebalo je uzeti u obzir narav obveze i svrhu posla kao i ostale okolnosti. U tim se slucajevima radi o prirodnom roku kod kojeg je duznikova obveza dospijevala tek istekom roka potrebog za ispunjenje cilja obveze. Ukoliko bi vjerovnik tuzio duznika prije proteka prirodnog roka, mogao je biti odbijen s obrazlozenjem da je potrazivao prije dospjelosti (pluspetitio tempore). Ako se dospjelost obveze ne moze odrediti ni na ovakav nacin vrijedilo je pravilo da duznikova obveza nastaje u casu zakljucenja ugovora. ŠTO: Duznik je obvezan izvrsiti cinidbu na koju se obvezao i koja se mogla sastojati u davanju, cinjenju, propustanju ili trpljenju. Cinidba je morala biti ispunjena u cjelosti. Tek je u Justinijanovom pravu propisano da je vjerovnik u odredjenim okolnostima morao prihvatiti djelomicno ispunjenje. Duznik nije mogao svojevoljno izvrsiti zamjenu dugovane obveze nekom drugom. U postklasicnom pravu je uvedena datio in solutum necessaria u korist prezaduzenih vlasnika zemljista. Oni su prema pravicnoj procjeni, mogli ponuditi vjerovnicima svoje nekretnine umjesto novca, sto su vjerovnici morali prihvatiti. Moze se desiti da duznik vjerovniku duguje vise istovrsnih obveza, a ono sto ispuni nije dovoljno za podmirenje svih dugova. Tada duznik treba odrediti koje je dugove time isplatio, ako to ne uradi odlucuje vjerovnik imajuci u vidu duznikove interese. Ako ni on ne bi nista odredio vrijedila su sljedeca pravila: kamate se podmiruju prije glavnice; dospjele obveze prije nedospjelih, ako su sve jednako dospjele namiruju se one koje su po duznika teze; ako su sve jednako teske, podmiruje se dug koji je nastao iz starije obveze. Ako se pravila ne mogu primijeniti, podmiruju se svi dugovi srazmjerno njihovoj visini-djelomice se isplacuju dugovi.
Dokaz ispunjenja: duznik je putem svjedoka ili upisom u knjige mogao dokazati da je ispunio obvezu, a od klasicnog razdoblja, vjerovnik je izdavao duzniku priznanicu (apocha) o vracenom dugu. Apocha je dobivala punu dokaznu moc tek 30 dana nakon izdavanja. U tom roku je vjerovnik mogao pobiti njezinu valjanost.

Nemarnost (CULPA)


Culpa (nemarnost) – nehat, postoji kada duznik ne postupa s potrebnom pozornoscu. Ponasanje duznika se uporedjuje s ponasanjem drugih ljudi da bi se ustanovilo da li je duznik upotrijebio duznu pozornost. Postoji nekoliko stepena nehata.
Culpa lata – krajnja nepozornost je postupanje kod kojeg duznik nije upotrijebio ni onu pozornost koju bi upotrijebio svaki prosjecni covjek.
Culpa levis – obicna nepozornost, je blazi vid nemarnosti, a pojavljuje se u 2 oblika: culpa levis in abstracto i culpa levis in concreto.
Culpa levis in abstracto je oblik krivnje koji se procjenjuje apstraktnim kriterijem jer kao mjerilo pozornosti sluzi ponasanje nekog zamisljenog idealnog savjesnog dobrog domacina.
Culpa levis in concreto je jos blazi oblik krivnje koji se procjenjuje konkretnim mjerilom. Duznik mora postupati s onom pozornoscu koju redovito primjenjuje u vlastitim stvarima i poslovima.
Objektivna odgovornost duznika je zadrzana i u klasicnom pravu. Primjenjivala se kod custodia (odgovornost za cuvanje stvari). Osobe koje su odgovarale za custodia (obrtnici, brodari, gostionicari) su odgovarale bez obzira na svoju krivnju za svaki nestanak i propast povjerenih stvari, osim ako bi se to dogodilo visom silom. Ova se odgovornost naziva casus minores. Odgovornost za kustodiju se u Justinijanovom pravu naziva culpa in eligendo/custodiendo.
Culpa in eligendo (nemarnost u izboru) je poostrena odgovornost osoba koje se pri ispunjenu obveze sluze radom i uslugama namjestenika i pomocnika.
Ako je do neizvrsenja obveze doslo bez duznikove krivnje, duznikova odgovornost je prema vjerovniku prestajala. To se pripisuje slucaju. Za stetu nastalu uslijed slucaja nacelno se ne odgovara u skladu s pravilom casus sentit dominus.
Casus (casus minores) – slucaj, je stetan dogadjaj ili ljudska radnja koji se ne moze pripisati krivnji odredjene osobe. To su nepredvidljive i nepredvidjene okolnosti cije bi posljedice bilo moguce otkloniti da su bile predvidjene.
Vis maior (casus maiores) – visa sila, je buduca neizvjesna okolnost koja se nije mogla predvidjeti, a i da je predvidjena nije se mogla sprijeciti, izbjeci ili ukloniti.
Ako nije bilo nista ugovoreno, krajem klasicnog razdoblja pocelo se primjenjivati tzv. utilitetno nacelo, prema kojem se odgovornost procjenjuje prema privrednim koristima koje proizilaze iz ugovora. Tako ce strozije odgovarati ona stranka koja je imala koristi od ugovora – culpa levis. Stranka koja nije imala koristi od ugovora je odgovarala samo ako je postupala dolozno i s grubom nemarnoscu – dolus i culpa lata.

Naknada stete


Ako duznik svojom krivnjom ne izvrsi obecanu cinidbu, obvezan je vjerovniku nadoknaditi stetu. Buduci da se radi o osobama koje se nalaze u ugovornom odnosu i o steti koju vjerovnik pretrpi zbog neispunjenja ugovora, govorimo o ugovornoj odgovornosti. Postoji i deliktna odgovornost do koje dolazi kada neko pricini stetu osobi s kojom nije bio u ugovornom odnosu. Kako je u rimskom klasicnom postupku svaka presuda glasila na novcani ekvivalent izostale cinidbe, zato naknada stete predstavlja oblik popravljanja stete koji se sastoji u novcanom ekvivalentu. Uzrokovanje stete dovodi do nastanka obveznopravnog odnosa nadoknadjivanja stete. U ovom obveznom odnosu jedna strana je duznik – stetnik i obvezna je drugoj strani vjerovniku – ostecenom nadoknaditi prouzrokovanu stetu, a druga strana je ovlastena zahtjevati taj postupak.
Da bi doslo do odgovornosti za stetu moraju se ispuniti odredjene pretpostavke. To su: steta, protupravnost stetne radnje, uzrocna veza i krivnja.
Steta (damnum) je umanjenje necije imovine (obicna steta – damnum emergens) i sprjecavanje njezina povecanja (izmakla dobit – lucrum cessans). Kada se govori o nadoknadi stete misli se samo na stetu nad materijalnim dobrima. Steta nad nematerijalnim dobrima (povreda casti, ugleda, tjelesna i dusevna bol…) povlacila je deliktnu odgovornost i kaznjavana je novcanom privatnom kaznom (poena privata).
Materijalna imovinska steta se pojavljuje u dva oblika, kao obicna steta (pozitivna steta – damnum emergens) i kao izmakla korist (negativna steta - lucrum cessans). Obicna steta se sastoji u umanjenju imovine koju je ostecenik vec imao. Izmakla dobit se sastoji u sprjecavanju povecanja imovine ostecenog.
Protupravnost – radnja mora biti u suprotnosti s pravnim propisima. Nekada se jave cinjenice koje su iskljucivale protupravnost stetne radnje. Te su cinjenice u rimskom pravu nuzna odbrana i krajnja nuzda. (iskljucuje se krivnja)
Nuzna odbrana (inculpata tutela) je radnja koju neko poduzima da bi od sebe ili drugoga odbio istodobni protupravni i neskrivljeni napad koji potjece od druge osobe. Samoodbrana je uvijek morala biti u granicama potrebne zastite, za sve preko te granice se odgovaralo.
Krajnja nuzda je situacija u kojoj pocinitelj vrsi stetnu radnju da bi od sebe ili od drugog otklonio istodobnu neskrivljenu opasnost koja se na drugi nacin nije mogla ukloniti. Pri tome je vazno da je vrijednost spasenog dobra nerazmjerno veca od vrijednosti zrtvovanog.
Uzrocna veza (kauzalni neksus) postoji kada je duznikovo cinjenje ili propustanje uzrok nastale stete. Uzrocnost je veza izmedju stetne radnje kao uzroka i stete kao posljedice. Uzrocna veza moze biti izravna i neizravna. Izravna uzrocna veza postoji u slucaju kada je stetnikovo cinjenje jedini i neposredni uzrok stete. Kod neizravne uzrocne veze na stetnikovu se radnju nadovezu jos neke okolnosti i posljedice po cijeli taj lanac zajedno dovede konacno do stete. Ako se ne utvrdi uzrocna veza nema ni odgovornosti za stetu.

Krivnja je subjektivni (psihicki) odnos pocinitelja prema pocinjenoj steti.
Procjenjuje se prema odredjenim kriterijima. Utvrdjuje se da li se duznik ponasao onako kako je redovito i uobicajeno u pravnom odnosu, predvidjeno ugovorom. Ako se utvrdi da je naknadna nemogucnost izvrsenja obveze skrivljena duznikovim djelovanjem ili propustanjem, njegova obveza i odgovornost ne prestaju, nego se primarna obveza zamjenjuje sekundarnom obvezom na naknadu stete i ta obveza postaje trajna.
Vrijedilo je nacelo objektivne (kauzalne) odgovornosti, duznik je odgovarao za samo uzrokovanje stete bez obzira na krivnju. Tokom klasicnog razdoblja nacelo objektivne odgovornosti je postepeno zamjenjeno nacelom subjektivne (kulpozne) odgovornosti koja se temelji na krivnji. Duznik treba odgovarati za naknadu stete samo ako je svojom krivicom onemogucio ispunjenje cinidbe. Duznici su obvezni nadoknaditi stetu kada se neizvrsenje obveze moglo pripisati nekom od sljedecih oblika krivnje.
Dolus namjera (umisljaj) postoji kada je stetnik namjerno i svjesno nacinio stetu, kada je znao sta radi, kakve ce posljedice izazvati i kada je zelio takve posljedice.
Bilo je zabranjeno iskljuciti odgovornost za dolus jer se za dolus uvijek odgovaralo. Kod negotia bonae fidei pod dolusom se podrazumjeva svaka radnja koja je protivna savjesnom i postenom odnosu stranaka. Kod ovih poslova odgovornost za dolus se pretpostavljala a kod negotia stricti iuris  mora se ugovoriti posebnom stipulacijom.

petak, 11. rujna 2009.

Zakasnjenje duznika i vjerovnika


Zakasnjenje duznika (mora debitoris) postoji kada duznik u vrijeme dospjelosti ne ispuni obvezu svojom krivnjom.
Justinijanovo pravo je razradilo pretpostavke duznikove odgovornosti. Potrazivanje je moralo biti pravovaljano, utuzivo i dospjelo. Vrijeme dospjelosti je moglo biti ugovoreno kalendarskim rokom i u tom slucaju duznik pada u zakasnjenje ako ne ispuni obvezu u roku. Vrijeme ispunjenja je moglo biti odredjeno svrhom i naravi posla. Ako vrijeme ispunjenja nije bilo nikako odredjeno onda je vrijedilo nacelo da se ispunjenje moze zahtijevati odmah pri nastanku obveze. Duznik je morao biti kriv za zakasnjenje i vjerovnik ga je morao opomenuti (interpellatio) na platez nakon dospjelosti. Duznikovo zakasnjenje izaziva znacajne pravne posljedice koje se sastoje u poostravanju duznikove odgovornosti i u obvezi na naknadu stete. Jedina posljedica duznikova zakasnjenja kod negotia stricti iuris je bila perpetuatio obligationis. Kod obveza ciji je predmet bila individualno odredjena stvar (species) duznik od casa zakasnjenja odgovara i za slucajnu propast stvari, pa njegova obveza postaje trajna. (ako dokaze da bi propala i kod vjerovnika bio bi oslobodjen) Kod negotia bonae fidei duznik je bio obvezan naknaditi svu stetu koju vjerovnik pretrpi zbog zakasnjenja, predati mu plodove koje stekne od dana zakasnjenja i platiti kamate kod novcanog duga.
Duznikovo zakasnjenje prestaje (purgatio morae) ako duznik ponudi valjano ispunjenje cinidbe.
Vjerovnikovo zakasnjenje (mora creditoris) nastupa kada vjerovnik bez opravdanog razloga odbije primiti cinidbu koju je duznik ponudio.
Ne trazi se vjerovnikova krivnja za odbijanje cinidbe. Glavne posljedice vjerovnikova zakasnjenja se ogledaju u smanjenju duznikove odgovornosti i obvezi na naknadu troskova duzniku. Duznik je imao pravo naplatiti vjerovniku troskove koje je imao oko cuvanja stvari. Dugovani novac je mogao deponirati na javnom mjestu i tako se osloboditi obveze. Vjerovnikovo zakasnjenje prestaje (purgatio morae) kada izjavi da je spreman primiti cinidbu.

Actiones aedicticiae qualitatis

Pogodbe koje sklapa sin obitelji (suus) ili rob (servus) mogu u stanovitim slucajevima obvezivati i oca obitelji, odnosno gospodara. Sin obitelji se naime mogao samostalno obvezivati i mogao biti tuzen, no buduci da nije mogao imati vlastite imovine jer je sve stjecao za oca obitelji, nije se vjerovnik prakticki mogao protiv sina ovrsno naplatiti. Robovi su se takodjer bavili privrednim poslovanjem, opet u korist svoga gospodara, no oni se nisu mogli ni obvezivati, osim naturalno, a nisu mogli biti ni tuzeni, jer nisu mogli biti stranka pred sudom. Tuzbe protiv imaoca vlasti zovu se actiones adiecticiae qualitatis. Ovamo pripadaju:



1.Actio quod iussu-ako bi pater familias ovlastio trecega da s kucnim sinom ili robom sklopi pravni posao, odnosno, ako bi sa znanjem trecega nalozio sinu ili robu da s trecim sklopi pravni posao, odgovarao je uz njih potpuno (in solidum) za obveze iz takvih poslova.



2.Actio institoria i exercitoria-ako je pater familias sina obitelji ili roba postavio voditeljem trgovackog ili kojeg drugog obrta (institor ili factor), odnosno, ako bi ga kao vlasnik broda (exercitor navis) postavio za kapetana brofa (magister navis) smatralo se da u tome predlezi ovlastenje za sklapanje pravnih poslova koji spadaju poslovanju toga obrta.



3.Actio de peculio i tributoria-ako je otac obitelji sinu ili gospodar robu odobrio peculium, odgovarao je imalac vlasti akcijom de peculio za obveze sina, odnosno za naturalne obveze roba u vezi s upravom pekulija, ali samo do visine pekulija (dumtaxat de peculio) u casu izricanja presude. No do te visine nije on odgovarao samo stvarima pekulija, nego citavom svojom imovinom.



4.Actio de in rem verso. Ovom je tuzbom odgovarao imalac vlasti ako se pravnim poslom sina obitelji ili roba obogatio. Obogacenje je ujedno iznimka prema kojoj pravni razlog (causa) cesije, dakle interni odnosaj izmedju cedenta i cesionara, ipak djeluje i prema ustupljenom duzniku.

CESSIO

Ustup ili cesija (cessio) je ugovor kojim vjerovnik (ustupitelj, cedent) prenosi svoje otudjivo potrazivanje na drugog (cesionara).



Promjena vjerovnika je prvo vrsena novacijom (zakljuci se novi ugovor s istim sadrzajem izmedju duznika i novog vjerovnika, a gasi se stara obveza). Trebala je suglasnost duznika da bi se ovo obavilo. Sljedeci korak je bio procesualno zastupanje. Novi vjerovnik, tj. osoba na koju je trebalo prenijeti potrazivanje, utuzio bi potrazivanje kao vjerovnikov zastupnik u sporu i onda pomocu pretorske formule sredio presudu na svoje ime. Ali tu se radilo samo o prenosu tuzbe, a ne potrazivanja. Tek u klasicnom pravu je omoguceno ugovorom odrediti novog vjerovnika, s tim da se duznik obavjesti o promjeni. Nakon ove obavjesti (denuntiatio) ustupljeni duznik nije vise mogao platiti dug cedentu, niti ga je ovaj vise mogao tuziti. Cesionar je imao potrazivanje u istoj mjeri kao i cedent. (ista prava) Ustupljeni duznik je mogao upotrijebiti protiv cesionara sve prigovore koje je mogao upotrijebiti protiv cedenta. Cedent je odgovarao cesionaru za dolus i culpa lata ako je pravni razlog cesije bio u darivanju. Ako se radilo o kupoprodaji potrazivanja, cedent je odgovarao za istinitost potrazivanja. Da bi se sprijecilo iskoristavanje i prevara siromasnih od strane bogatih bilo je zabranjeno ustupanje potrazivanja od humilioresa na potentiorese, a lex Anastasiana propisuje da se ne smije naplatiti od duznika vise od onoga sto je kao naknadu za ustupljeno potrazivanje platio cedentu.

nedjelja, 6. rujna 2009.

Jamstvo (Poručanstvo)


Jamstvo je ugovor kojim se treca osoba – jamac obvezuje prema vjerovniku da ce ispuniti duznikovu obvezu ako ovaj to sam ne ucini.
Sklapanjem ugovora o jamstvu povecava se broj subjekata na duznickoj strani cime se jaca sigurnost vjerovnikovog namirivanja. Osnovne karakteristike jamstva su akcesornost, supsidijarnost i pravo na regres.
Akcesornost jamstva znaci da ugovor o jamstvu nema samostalno pravno postojanje nego je ovisan o postojanju i valjanosti obveze cijem osiguranju sluzi. Jamceva obveza je sporedna ili akcesorna jer ovisi o sudbini duznikove obveze. Prestankom obveze glavnog duznika, prestaje i jamceva obvez (bilo ispunjenjem obveze, zastarjevanjem, gasenjem itd…). Jamac se ne moze obvezati na vise i teze uvjete od glavnog duznika i jamcu pripadaju svi prigovori kojima raspolaze glavni duznik protiv vjerovnika.
Supsidijarnost jamstva znaci da vjerovnik moze zahtjevati ispunjenje obveze od jamca samo onda kada sudskim putem ne uspije namiriti potrazivanje od glavnog duznika. U suprotnom jamac je mogao upotrijebiti beneficium excussionis sive ordinis, i tako odbiti izvrsenje obveze vjerovniku.
Pravo na regres je pravo jamca koji je isplatio vjerovnika, da zahtijeva od glavnog duznika naknadu onoga sto je isplatio; ako ima vise jamaca onda od svakog od njih dio.
Navedene karakteristike vrijede tek za jamstvo Justinijanova prava. Jamstvo je sklapano usmenim ugovorom (stipulacijom) i proslo je kroz 3 oblika u rimskom pravu:
Sponsio je najstariji oblik jamstva pristupacan samo rimskim gradjanima.
Fideipromissio je drugi oblik jamtva koji je bio dostupan i peregrinima.
Fideiussio je oblik jamstva kojim su se mogli sluziti i Rimljani i peregrini. Obveza fidejusora je prelazila na njegove nasljednike i nije bila vremenski ogranicena. Samo je ovaj oblik jamstva presao u Justinijanovo pravo.
Svi oblici jamstva su obuhvaceni terminom adpromissio, a jamstveni duznik se naziva adpromissor. Zastita: beneficium excussionis sive ordinis, beneficium divisionis i beneficium cedendarum actionum.

Razdjeljene i solidarne obveze


Razdjeljena obveza postoji kada na duznickoj, odnosno vjerovnikovoj strani postoji vise subjekata, a cinidba je djeljiva, tako da je svaki vjerovnik ovlasten traziti, odnosno svaki od suduznika je obvezan ispuniti samo jedan dio cjelokupne cinidbe.
Kod razdjeljene obveze postoji toliko pojedinacnih samostalnih obveza koliko ima duznika, odnosno vjerovnika. Potrazivanje se izmedju vise vjerovnika dijeli na jednake dijelove, tako da svaki od njih moze zahtjevati samo svoj dio potrazivanja. Dug se jednako dijeli medju suduznicima na jednake dijelove, tako da je svaki od duznika odgovoran samo za svoj dio obveze. Buduci da se radi o vise samostalnih obveza sudbina jedne od njih ne utjece na ostale, tako da ako vjerovnik naplati svoje potrazivanje, na njega ne utice hoce li i ostali vjerovnici naplatiti. Jednako tome, ako jedan od duznika ispuni svoj dio obveze, s tim nema veze hoce li ostali duznici ispuniti svoje obveze. Ako vjerovnik oprosti dug jednom od suduznika, ostali i dalje trebaju namiriti svoje dugove.
Ako na duznickoj, odnosno vjerovnickoj strani ima vise subjekata, a cinidba je nedjeljiva, nastaje solidarna obveza.
Predmet ovih obveza su cinidbe koje su glasile na nedjeljive stvari, kao i cinidbe ciji je sadrzaj facere. Solidarne obveze su nastajale ugovorom i tada se nazivaju korealne solidarne obveze jer su nastajale stipulacijom zakljucenom izmedju vise subjekata na duznickoj, vjerovnickoj ili na obje strane. Solidarnost moze biti pasivna i aktivna.
Pasivna solidarnost postoji kada na duznickoj strani ima vise subjekata, tako da je svaki od suduznika duzan ispuniti cjelokupnu obveznu cinidbu na zahtjev vjerovnika, a vjerovnik je ovlasten zahtjevati od svakog duznika ispalu cjelokupnog iznosa duga.
Aktivna solidarnost postoji kada na vjerovnikovoj strani postoji vise subjekata, tako da je svaki od vjerovnika ovlasten od duznika zahtjevati izvrsenje cjelokupne obvezne cinidbe.
Ako cinidbu izvrsi jedan od suduznika (kod pasivne solidarnosti) ili potrazivanje naplati jedan od vjerovnika (kod aktivne solidarnosti) time se gasi obveza za sve ostale subjekte. Ova se solidarnost jos naziva i elektivna solidarnost jer vjerovnik moze izabrati od kojeg ce duznika zahtjevati izvrsenje cjelokupne cinidbe, kao sto duznik moze odrediti kojem ce vjerovniku isplatiti dug, sve dok neki od vjerovnika ne zatrazi namirenje.
Obveza ne prestaje sve dok vjerovnik ne namiri svoje potrazivanje, tako da je on mogao nakon utuzenja jednog duznika utuziti i ostale. Za ostale nacine gasenja obveze vrijedilo je pravilo da oni koji izazivaju gasenje ipso iure djeluju prema svima, a oni koji su izazivali gasenje ope exceptionis imali su ucinak samo prema duzniku koji je mogao istaknuti odnosni prigovor. Justinijanovo pravo je uvelo i tzv. beneficium divisionis, kojim je utuzeni duznik dobio pravo zahtjevati od vjerovnika da utuzi i ostale duznike, za njihov alikvotni dio obveze, cime se solidarna obveza izjednacava sa razdjeljenom. Postklasicno pravo je uvelo za pasivne solidarne obveze tzv. beneficium cedendarum actionum, na osnovu koje je duznik – platac dobio pravo regresa od ostalih suduznika, vjerovnik mu je morao ustupiti svoje tuzbe protiv ostalih suduznika.
Postojale su i kumulativne solidarne obveze koje su nastajale pocinjenjem delikata. Ovi su delikti povlacili penalne tuzbe (actiones paenales), ciji je cilj kaznjavanje pocinitelja. U slucaju kada je delikt izvrsilo vise osoba svaki od suizvrsitelja je bio obvezan platiti cio iznos kazne (poena privata) a isplata jednog od duznika nije oslobadjala ostale. Medjutim delikti kojima je prouzroceno ostecenje imovine povlacili su reipersekutorne tuzbe (actiones rei persecutoriae) koje su dovodile do elektivne solidarnosti.