ponedjeljak, 26. prosinca 2011.

Uputstvo za korištenje bloga

Ova blog-skripta je zasnovana na knjigama Rimskog prava, autora Zdravka Lučića i Rimskog prava, autora Marijana Horvata. Namjenjena je isključivo ponavljanju gradiva za spremanje ispita i u druge svrhe se ne smije koristiti. To se pogotovo odnosi na štampanje i nedozvoljeno umnožanje bilo od strane čitatelja ovog bloga, bilo od strane kopirnica ili drugih lica.

Ukoliko primjetite grešku, npr. u linkovima, u nekim naknadnim izmjenama ispitnih pitanja, odgovoru na ispitno pitanje ili nečemu drugom, možete mi se obratiti na ovom postu u komentarima.

Sretno s učenjem.

petak, 23. prosinca 2011.

Ortastvo (societas)

Ortastvo (drustvena nagodba - societas) je konsenzualni sinalagmaticni kontrakt bonae fidei kojim se dvije ili vise osoba (socii) medjusobno obvezuju zajednickim sredstvima i radom ostvariti imovinsku dobit.
Cilj, elementi i vrste ortastva:

Osnovni cilj drustvene pogodbe je udruzivanje radi obavljanja odredjenih poslova kojima ce se ostvariti imovinska dobit. U tu svrhu ortaci (socii) formiraju zajednicku imovinu u koju svaki od njih unosi svoj ulog. Ulozi ne moraju biti jednaki po vrijednosti. Mogu se sastojati u novcu, radu, pravima, vlasnistvu i koristenju stvari. Ovako stvorena imovina ne pripada drustvu kao cjelina jer societas nije pravna osoba, nego pojedinim clanovima drustva koji na njoj sticu suvlasnistvo.

Ortaci su u drustvo mogli unijeti svoju cjelokupnu imovinu i zajednicki obavljati sve svoje poslove (societas omnium bonorum), ili se obvezati da ce gospodariti samo imovinom koju steknu poslovnom djelatnoscu (societas quaestus), udruziti se radi obavljanja odredjene poslovne grane (societas negotiationis) ili udruzivati dio imovine radi izvrsenja jednog posla (societas uinus rei).

Karakteristike ugovora o ortastvu:

Drustvena pogodba je konsenzualni sinalagmaticni kontrakt bonae fidei. Potice iz ius gentiuma, kasnije zasticen posebnom tuzbom actio pro socio. Zakljucuje se prostom saglasnoscu volja. Justinijanovo pravo je zahtjevalo da volja da se zakljuci ortastvo (affectio societatis) bude izricito izrazena. Ako se stranke ne bi dogovorile o vrsti ortastva koje su osnovale, vrijedila je pretpostavka da se radi o societas questus. Ortastvo je ugovor intuitu personae jer se temelji na posebnom odnosu povjerenja. Buduci da se radi o sinalagmaticnom kontraktu, medju ortacima nuzno nastaju uzajamna prava i obveze. Societas nije pravna osoba jer nema svojstvo subjekta prava s posebnom imovinom razlicitom od imovine pojedinih clanova.

Prava i obveze stranaka:

Ortastvo je uzajamno obvezan ugovor. Osnovna obveza svakog ortaka je bila unijeti ugovoreni dio imovine u drustvo i sudjelovati u diobi dobiti i gubitka zajednice. Dioba dobiti i gubitka je odredjivana ugovorom, a ako nista nije dogovoreno, dijeli se na jednake dijelove bez obzira na visinu udjela. Ugovor o ortastvu koji bi nekog ortaka iskljucio iz diobe dobiti bio bi nistav jer bi se radilo o lavovskom ortakluku (societas leonina). Svaki je ortak imao pravo sudjelovati u vodjenju poslova ortastva. Pri tome bi nastupio kao posredni zastupnik ostalih clanova. Pri tome bi odgovarao za culpa levis in abstracto.

Prestanak ortastva:

Kao odnos intuitu personae, ortakluk prestaje smrcu bilo kojeg clana ili uslijed capitis deminutio, jednostranim otkazom pojedinog clana (renuntiatio), dogovorom svih clanova o razvrgnucu, te otvaranjem stecaja nad imovinom nekog clana. Ako bi preostali clanovi ostali u zajednici, smatralo se da je osnovano novo ortastvo. Drustvena pogodba je prestajala i postizanjem svrhe, protokom roka i propascu cjelokupne imovine.

Zastita:

Za ostvarenje uzajamnih zahtjeva i priznatih prava ortacima je stajala na raspolaganju actio pro socio. To je tuzba bonae fidei pa je presuda zasnivana na nacelima pravicnosti i dobre vjere. Dioba zajednicke imovine, odnosno raskid ortakluka postizan je putem actio communi dividundo.

četvrtak, 22. prosinca 2011.

Najam (locatio conductio)

Najam (locatio conductio) je konsenzualni potpuno dvostrano obvezujuci kontrakt bonae fidei kojim se jedna stranka obvezuje prepustiti drugoj stranci stvar na upotrebu (locatio conductio rei) ili joj staviti na raspolaganje svoju radnu snagu (locatio conductio operarum), ili joj izvrsiti neko djelo (locatio conductio operis), a druga se stranka obvezuje platiti za to odredjenu naknadu.

Termin locatio conductio obuhvaca tri ugovora: ugovor o najmu ili zakupu stvarilocatio conductio rei, ugovor o najmu radne snage locatio conductio operarum, ugovor o djelu locatio conductio operis.

Locatio conductio rei

Locatio conductio rei (ugovor o zakupu) je konsenzualni sinalagmaticni kontrakt kojim se jedna strana (zakupodavac – locator) obvezuje predati na privremenu upotrebu neku svoju stvar, a druga strana (zakupnik – conductor) obvezuje se platiti odredjenu naknadu (zakupninu – merces).

Bitni sastojci zakupa su: stvar koja je predmetom ugovora, najamnina i vrijeme trajanja ogovora.
Predmet zakupa:

Predmet zakupa su nepotrosne stvari, pokretne i nepokretne, kao i neka prava (ususfructus, superficies, emfiteuza).
Najamnina:

Najamnina je naknada koju se zakupnik obvezuje dati zakupodavcu za upotrebu i koristenje stvari. Conductor dobiva stvar samo u detenciju, nema posjedovnu ni stvarnopravnu zastitu.

Karakteristike zakupa:

Locatio conductio rei je sinalagmaticni kontrakt bonae fidei. Zakljucenjem ugovora istovremeno nastaju prava i obveze za obje stranke. Ugovor se najcesce zakljucuje na odredjeno vrijeme, a ako rok nije ugovoren, svaka je stranka ovlastena raskinuti ugovor kada zeli, postujuci nacelo bonae fidei. Ako nakon isteka ugovorenog vremena stranke ne bi nista poduzele, smatralo se da je doslo do presutnog produzenja ugovora na isti rok – relocatio tacita.

Prava i obveze stranaka:

Locator - (zakupodavac) je obvezan predati stvar u ispravnom stanju i omoguciti najamniku njezino koristenje. Duzan je odrzati stvar u upotrebljivom stanju i jamciti za pravne i fizicke nedostatke kako bi najamnik mogao ostvariti ciljeve zbog kojih je zakljucio ugovor. Najmodavac snosi nuzne i korisne troskove i druge terete. Locator ne mora biti vlasnikom stvari koju je dao u najam. Obvezan je stititi najmnika od trecih osoba koje bi ga uznemiravale ili mu oduzele svar i nadoknaditi mu stetu. Ako conductor ne plati naknadu, najmodavac ima pravo zaloga na najamnikovim stvarima. Locator snosi rizik za slucajnu propast stvari (periculum est locatoris).

Conductor – zakupnik, je obvezan platiti ugovorenu najamninu i vratiti neostecenu stvar po isteku predvidjenog vremena. Najamnina se u pravilu sastojala u novcu i morala je biti odredjena ili odrediva – certa i istinita – vera. Kod zakupa poljodjelskih zemljista zakupnina se u cjelosti ili djelomicno mogla platiti u naravi. Najamnik ne mora platiti odgovarajuci dio najamnine ako je stvar propala uslijed slucaja ili ako uslijed najmodavceve krivnje nije mogao upotrebljavati stvar. Nacelo periculum est locatoris vrijedi i za zakup poljodjelskih povrsina jer zakupnik ima pravo traziti odgovarajuce snizenje zakupnine ako je zetva bila slaba. Rizik je i u ovom slucaju snosio zakupodavac. Najamnik mora koristiti stvar kao dobar domacin, pa odgovara do visine culpa levis in abstracto. Nije duzan snositi stetu do koje dodje uslijed redovite upotrebe stvari. Ima pravo dati stvar u podnajam.

Zastita:

Za zastitu prava ugovornih stranaka su predvidjene actiones bonae fidei: actio locati, za zastitu prava najmodavca (locator) i actio conducti za ostvarivanje prava i zahtjeva najamnika (conductor).

Prestanak:

Locatio conductio rei prestaje istekom ugovorenog roka. Ako se stranke nisu dogovorile o vremenu trajanja ugovora, mogle su ga raskinuti u bilo koje vrijeme postujuci nacelo bonae fidei. Za zakup zemljista se podrazumjeva rok od pet godina.

Locator je mogao otkazati ugovor i prije isteka ugovorenog roka ako conductor nije placao najamninu, nije se ponasao kao dobar domacin ili je upotrebljavao stvar suprotno ugovoru. Kontrakt je prestajao ako je stvar propala ili postala nesposobna biti predmetom ugovora, te u slucajevima ako je najmodavac stvar otudjio ili mu je bila potrebna.

Conductor je mogao otkazati ugovor prije roka ako locator nije odrzavao stvar u upotrebljivom stanju i nije osigurao njezino normalno koristenje. Obje su stranke mogle tokom prve godine odustati od ugovora bez obrazlozenja i naknade.

Locatio conductio operarum

Locatio conductio operarum (ugovor o najmu radne snage, ugovor o sluzbi) je konsenzualni sinalagmaticni kontrakt kojim se jedna strana (najamni radnik – locatorobvezuje staviti na raspolaganje za odredjeno vrijeme svoju radnu snagu, a druga se strana (poslodavac – conductor) obvezuje za to platiti naknadu (merces).

Bitni elementi ugovora su: rad (operae) i najmanina (merces). Predmet ugovora o najmu radne snage:

Predmetom ugovora je opera (rad). Najcesce se radilo o rucnom radu nize vrste koji su obicno obavljali robovi.

Karakteristike ugovora:

Locatio conductio operarum je konsenzualni sinalagmaticni kontrakt bonae fidei. To je rocni posao jer se najamnik obvezivao staviti svoju radnu snagu na raspolaganje za odredjeno vrijeme. Naknada se nije mogla ugovoriti za razdoblje krace od jednog dana.
Prava i obveze stranaka:

Najamni radnik – locator je obvezan staviti na raspolaganje poslodavcu svoju radnu snagu. Mora raditi savjesno, u skladu sa ugovorom i uputama poslodavca kroz ugovoreno vrijeme. Posao mora obavljati osobno. Poslove je morao obavljati s paznjom dobrog domacina, sto znaci da je za propuste odgovarao do visine culpa levis in abstracto. Bio je odgovoran i za svoju strucnu nesposobnost. Nije imao pravo na naknadu za ono vrijeme u kojem je svojom krivnjom ili zbog bolesti bio sprijecen raditi.

Poslodavac – conductor je obvezan platiti najamniku naknadu koja je odredjivana u jednom iznosu za sve ugovoreno vrijeme, ili za svaku vremensku jedinicu. Najamnina je isplacivana unatrag. Poslodavac je duzan platiti ugovorenu naknadu i za ono vremensko razdoblje u kojem najamnik nije radio, ako je do ove nemogucnosti koristenja najamnikove radne snage doslo uslijed poslodavcevog propusta ili iz drugih razloga. Conductor je snosio rizik za obustavu radova uslijed slucaja. Za svoje obveze prema najamniku odgovara do visine culpa levis in abstracto.

Zastita:

Za ostvarivanje medjusobnih prava i zahtjeva strankama su stajale na raspolaganju actiones bonae fidei: najamni radnik (locator) je ostvarivao putem actio locati svoje zahtjeve prema poslodavcu, dok je zastita prava poslodavca (conductor) bila osigurana s actio conducti.


Locatio conductio operis

Locatio conductio operis (ugovor o djelu) je konsenzualni sinalagmaticni kontrakt kojim se jedna strana (izvodjac – conductor) obvezuje drugoj strani (narucitelj – locator) izvrsiti odredjeno djelo, a ovaj se obvezuje za to platiti ugovorenu naknadu.

Bitni elementi ugovora su: djelo (opus) i naknada (merces). Predmet ugovora o djelu:

Predmet ugovora o djelu je izvrsenje todno odredjenog fizickog posla. Za razliku od ugovora o najmu radne snage, za ovaj ugovor je bitan rezultat rada, tj. samo djelo (opus).
Karakteristike ugovora o djelu:

Locatio conductio operis je konsenzualni sinalagmaticni kontrakt bonae fidei. To je rocni posao jer je djelo trebalo izvrsiti i predati u odredjenom roku. Ako rok nije ugovoren, djelo je trebalo zavrsiti u razumnom roku koji je uobicajen za izvrsenje poduzetog posla.
Prava i obveze stranaka:

Narucitelj – locator je obvezan predati materijal na kojemu treba obaviti odredjeni rad. Duzan je pravodobno preuzeti izvrseno djelo i pri primopredaji isplatiti naknadu (merces).
Izvodjac – conductor je obvezan savjesno izvrsiti preuzeti posao i predati djelo narucitelju u ugovoreno vrijeme i na ugovorenom mjestu. Ako se ne radi o strogo osobnoj cinidbi (intuitu personae), moze se prigodom izvrsenja djela posluziti radom svojih pomocnika ili zamjenika. Odgovara za svaku krivnju, pod kojom se podrazumjeva i njegova strucna nesposobnost, kao i za krivnju i propuste svojih pomocnika. Neki obrtnici su odgovarali i za custodiu sve do vise sile.

Zastita:

Za ostvarivannje svojih zahtjeva prema izvodjacu locator je imao na raspolaganju actio locati, dok je conductor mogao podici actio conducti za zastitu svojih prava.
Rodski razon o havarijama

Posebna pravila u Rodskom zakonu o havarijama, vrijedila su u slucaju ako je predmet ugovora bio prijevoz robe morem. Brodski i vozarski ugovori u pomorstvu zakljucivani su u formi locatio conductio. Ako je zbog vremenskih nepogoda ili napada gusara kapetan broda bio prinudjen baciti dio prevozene robe u more, tako nastalu stetu su snosili vlasnik broda i vlasnici spasenog tereta razmjerno njihovoj vrijednosti. To je nacelo opce havarije. Vlasnici zrtvovanog tereta se upucuju na actio locati protiv kapetana broda, dok je kapetan broda mogao protiv vlasnika spasenog tereta podici actio conducti i traziti razmjerno namirenje stete.

Odgovornost prodavca za pravne i fakticke nedostatke prodate stvari

Zakljucenjem kupoprodajnog ugovora prodavatelj je preuzimao odgovornost za pravne i fakticke nedostatke stvari. Ova prodavateljeva odgovornost se podrazumjeva po samoj naravi pravnog posla zbog cega je stranke nisu morale posebno ugovarati.

Nakon predaje stvari kupcu prodavatelj je morao jamciti za pravne nedostatke. Pravni nedostaci postoje u slucaju ako stvar nije bila u prodavateljevu vlasnistvu ili ako su na stvari konstituirani realni tereti (zalozno pravo, sluznosti). Ako treca osoba tuzbom ili interdiktom oduzme kupcu stvar iz posjeda, prodavatelj je duzan stititi ga tako sto ce preuzeti spor na sebe ili ce pomagati kupcu u parnici. Ova prodavateljeva duznost se naziva odgovornost za evikciju. Prodavatelj mora garantirati kupcu da mu stvar niko ne moze redovitim putem oduzeti iz posjeda, evincirati. Ukoliko stvar bude oduzeta, kupac je imao na raspolaganju actio auctoritatis kojom je mogao traziti povrat dvostruke cijene, a putem actio empti imao je pravo traziti naknadu stete za ostale slucajeve evikcije.

Prodavatelj je morao odgovarati i za fakticke nedostatke stvari u slucaju ako se radilo o ozbiljnim i prikrivenim manama koje su postojale u casu prodaje zbog kojih se stvar ne moze uredno upotrebljavati, ili joj je bitno umanjena vrijednost i koje kupac uz uobicajenu pozornost, nije mogao uociti. Kupac je mogao raskinuti ugovor u roku od sest mjeseci putem actio redhibitoria, ili u roku od godine dana traziti srazmjerno snizenje kupovnine s actio quanti minoris. Kupcu je stajala na raspolaganju i actio empti koja nije bila vezana za rok i kojom je mogao traziti naknadu cjelokupne stete koju bi pretrpio zbog prodavateljeva nepostenog ponasanja.

srijeda, 21. prosinca 2011.

Kupoprodaja (emptio –– venditio)

Kupoprodaja (emptio – venditio) je konsenzualni potpuno dvostrano obvezujuci kontrakt bonae fidei kojim se jedna stranka – prodavatelj (venditor) obvezuje prepustiti drugoj strani – kupac (emptor) mirno uzivanje neke stvari, a druga strana se obvezuje platiti kupovnu cijenu.

Kupoprodaja je sklopljena cim se stranke dogovore o bitnim elementima ugovora, a to su predmet i cijena.

Predmet kupoprodaje:

Predmet kupoprodaje moze biti svaka stvar koja je u pravnom prometu, tjelesna ili netjelesna (prava na tudjoj stvari, potrazivanja, pravo na nasljedstvo). Pokretne tjelesne stvari se nazivaju roba – merx. Predmetom kupoprodaje mogle su biti i stvari koje nisu bile u vlasnistvu prodavatelja u momentu zakljucenja ugovora. Stvar nije morala postojati u casu zakljucenja ugovora jer je bilo moguce prodati buducu stvar. Razlikuju se dva slucaja: emptio rei speratae i emptio spei.

*Emptio rei speratae (kupnja stvari kojima se nadamo) je uvjetna kupnja jer je kupac duzan platiti cijenu samo ako stvari nastanu i u onoj kolicini u kojoj nastanu.

*Emptio spei (kupnja nade na dobitak) je bezuvjetna kupnja jer se kupac obvezuje platiti stvar za unaprijed odredjenu sumu i ako stvar ne nastane ili nastane u manjoj kolicini od ocekivane. Kupac preuzima rizik za postanak stvari nadajuci se da ce stvar nastati u kolicini i kvaliteti vecoj od placene cijene.
Cijena (pretium):
Cijena je vrijednost stvari izrazena u novcu.

*cijena mora biti izrazena u novcu da bi se radilo o kupoprodaji, jer davanje stvari za stvar predstavlja razmjenu (permutatio).

*kupovnina mora biti odredjena (pretium certum) ili odrediva po objektivnim sigurnim kriterijima tako da se o njezinoj visini ne mora sklapati nova pogodba.

*cijena mora biti ozbiljno misljena (pretium verum), ne smije biti fiktivna ili simulirana.

Klasicno pravo nije zahtjevalo da cijena bude pravicna (pretium iustum), da odgovara pravoj vrijednosti stvari. Strankama je bilo prepusteno ugovoriti cijenu koju zele. Smatralo se prirodnim da svako zeli prodati sto skuplje i kupiti sto jeftinije. Ovakav stav se poceo mjenjati u nastojanju da se sprijeci osiromasenje seljaka i njihovo pretvaranje u kolone. Prodavatelj nekretnina je mogao raskinuti kupoprodajni ugovor ako nije dobio ni polovicu vrijednosti zemljista. Tako je nastao institut laesio enormis. Justinijanovo pravo je proklamiralo nacelo da cijena ne smije biti manja od polovice prave vrijednosti predmeta, inace je prodavatelj imao pravo raskinuti ugovor i traziti natrag stvar uz povratak kupovnine. Kupac je mogao odrzati ugovor ako bi nadoplatio razliku cijene do prave vrijednosti.
Karakteristike kupoprodaje:

Kupoprodaja je neformalni konsenzualni kontrakt jer je nastajao prostom saglasnoscu stranaka o predmetu i cijeni. To je kontrakt bonae fidei jer se medjusobne duznosti stranaka prosudjuju po nacelima postenja i povjerenja u prometu. Kupoprodaja je potpuno dvostrano obvezujuci (sinalagmaticni) kontrakt. Sklapanjem ugovora obje stranke istovremeno postaju i vjerovnik i duznik, obvezujuci se na ispunjenje odredjenih cinidbi. To je naplatan pravni posao je se za cinidbu trazi ekvivalentna protucinidba (ekvivalent u novcu). Kupoprodaja je kauzalan pravni posao. Causa kupoprodaje je stjecanje prava vlasnistva. 
Prava i obveze stranaka:

Zakljucenjem kupoprodaje nastaju prava i obveze za obje stranke jer je kupoprodaja potpuno dvostrano obvezujuci kontrakt. Iz nacela bonae fidei i sinalagmaticnosti ugovora je izvedeno pravilo da su obveze stranaka ovisne jedna o drugoj. To znaci da nijedna stranka nije mogla zahtjevati izvrsenje protucinidbe od druge stranke ako sama nije svoju cinidbu vec izvrsila ili je barem bila spremna izvrsiti je. Na toj osnovi stavljeni prigovor je nazvan exceptio non adimpleti contractus (prigovor neispunjenog ugovora).
Obveze kupca:

*Najvaznija kupceva obveza se sastoji u placanju kupovnine koju je, ukoliko vrijeme isplate nije odredjeno ugovorom, duzan predati odmah prilikom primitka stvari. Za ovu obvezu kupac odgovara do visine culpa levis in abstracto (za naknadu stete koju prodavatelj pretrpi zbog zakasnjenja u isplati cijene prouzrocene njegovom krivnjom).

*Kupac je obvezan preuzeti stvar i platiti kamate od dana kada mu je predan predmet ako nije odmah isplatio kupovninu.

*Duzan je nadoknaditi prodavatelju nuzne troskove oko odrzavanja stvari koje je ovaj imao od momenta sklapanja ugovora.

*Nakon zakljucenja kupoprodajnog ugovora rizik za slucajni propast stvari snosi kupac, (perfecta emptione periculum est emptoris).

*Kupac mora platiti stvar premda je nije dobio ili ako je vec platio nije mogao traziti povrat novca.
*Od zakljucenja ugovora do predaje kupcu pripadaju svi plodovi stvari.
Obveze prodavatelja:

*Osnovna obveza prodavatelja sastoji se u predaji stvari u ugovoreno vrijeme i na ugovorenom mjestu. Ako nije nista ugovoreno, obveza prodavatelja na predaju stvari je nastajala odmah. Obvezan je predati i plodove koje je stvar dala od momenta zakljucenja do momenta izvrsenja ugovora.

*Duzan je cuvati stvar, pa odgovara za stetu na stvari do visine culpa in levis abstracto.

*Prodavatelj je bio obvezan osigurati kupcu nesmetan posjed i uzivanje stvari, te nijedna osoba nije mogla pravnim sredstvima oduzeti kupcu posjed stvari. Nije morao prenijeti kviritsko vlasnistvo na kupca. Ako se radilo o res mancipi stvarima dovoljno je osigurati bonitarno vlasnistvo koje ce uzukapijom dovesti do zasnivanja kviritskog vlasnistva.

Zastita:

Za zastitu prava ugovornih stranaka su sluzile actiones bonae fidei: actio emptiza zastitu svih prava kupca, za ostvarenje zahtjeva na predaju stvari i actio venditi za zastitu prava prodavatelja, zahtjev na platez kupovnine i troskova koje je prodavatelj pretrpio ako bi kupac zakasnio s preuzimanjem stvari. Tuzbu je mogla podici samo strana koja je svoju obvezu vec izvrsila ili je bila pripravna izvrsiti je. Sudac je morao voditi racuna o svim okolnostima vezanim za ugovor.

Dodatni uglavci uz kupoprodaju knjiga. Odgovornost za pravne i fizicke nedostatke naknadno.

FIDUCIA i PIGNUS

Fiducia je formalisticki ugovor starog prava kojim se stjecatelj (fiducijar) obvezivao prenositelju (fiducijantu) da ce mu vratiti stvar u vlasnistvo po ispunjenju dogovorene svrhe.

Fiducija je nepotpuno dvostrano obvezujuci kontrakt (contractus bilateralis inaequalis), prava vjerovnika su zasticena s actio fiduciae directa, dok je duzniku stajala na raspolaganju actio fiduciae contraria za naplatu eventualnih troskova oko odrzanja povjerene stvari. S obzirom na svrhu radi koje je izvrsen fiducijarni prijenos vlasnistva, razlikovala se fiducia cum creditore, zakljucena radi osiguranja duga i fiducia cum amico, zakljucena s ciljem predaje stvari na cuvanje ili besplatnu upotrebu drugom.

Zakljucenjem ugovora su nastajala prava za fiducijanta i obveze za fiducijara.

Fiducijant je bio ovlasten zahtjevati da fiducijar stvar cuva i vrati je neostecenu. Fiducijar je morao stvar cuvati kao i svoje stvari (culpa levis in concreto), sluziti se njome u dopustenim granicama i vratiti je neostecenu u ugovoreno vrijeme ili na fiducijantov zahtjev.

Ugovor o zalogu (pignus) je realni nepotpuno dvostrano obvezujuci kontrakt bonae fidei koji nastaje tako sto zalozni duznik – zalagatelj predaje u posjed zaloznom vjerovniku – zalogoprimcu pokretnu ili nepokretnu stvar radi osiguranja isplate duga, a zalogoprimac se obvezuje istu stvar vratiti kada mu dug bude namiren.

U stvarnopravom pogledu zalozni vjerovnik stice stvarno pravo nazvano rucnim zalogom – pignus koje se sastoji u ovlasti da posjeduje zalozenu stvar – ius possidendi i da je proda ako mu duznik ne vrati dug - ius distrahendi. U stvarnopravnom odnosu vjerovnik je onaj kojem je stvar zalozena, a duznik je ona osoba koja je stvar predala u zalog.

U obveznopravnom pogledu vjerovnik je zalagatelj jer zakljucenjem ugovora o zalogu nastaje njegovo pravo da zahtjeva stvar natrag kada vrati dug, a duznik je zalogoprimac jer je obvezan vratiti zalozenu stvar kada dug bude isplacen. Predajom stvari u zalog nastaje i obveznopravni odnos koji djeluje samo izmedju stranaka.
Predmet pignusa:

Predmetom pignusa mogu biti i pokretne i nepokretne stvari. Zalogoprimac na zalozenoj stvari stice detenciju koja je izjednacena s posjedom kako bi imao interdiktnu zastitu i ostala posjedovna prava. Posjednikom se smatra i zalagatelj da bi mu, ako nije kviritski vlasnik, tekao rok dosjelosti kojim ce steci kviritsko vlasnistvo.

Prava i obveze stranaka:

Zalogoprimac kao duznik u obveznopravnom odnosu je obvezan cuvati stvar, odgovara za svaku krivnju, nestanak ili ostecenje stvari bez krivnje, sve do vise sile. Ne smije upotrebljavati zalozenu stvar niti se koristiti njezinim plodovima – furtum usus. Stranke su mogle sklopiti pactum kojim je sticao pravo ubirati plodove na ime kamata. Zalagatelj kao vjerovnik u obveznopravnom odnosu je ovlasten zahtjevati vracanje zalozene stvari, cim prestane zalozno pravo. Obvezan je nadoknaditi zalogoprimcu troskove oko odrzavanja stvari i stetu koju bi zalogoprimatelj pretrpio. Buduci da je ugovor podjednako u interesu obje stranke, odgovara za svaku krivnju.

Zastita:

Pignus je najprije zasticen pretorskom actio in factum, a kasnije je zasticen i civilnom actio pigneraticia directa i contraria. Actio pigneraticia directa je stajala na raspolaganju zaloznom duzniku i njome je mogao traziti povratak stvari odnosno visak postignute cijene ako je doslo do predaje zaloga. Actio pigneraticia contraria je pripadala zaloznom vjerovniku za ostvarivanje eventualnih protuzahtjeva na naknadu troskova i stete.