Pojam i povijesni razvoj rimske obitelji

Obiteljsko pravo je skup pravnih normi koje reguliraju pravni položaj pojedinih osoba unutar rimske obitelji.

Obitelj - FAMILIA u rimskom pravu je skupina osoba koje su po prirodi (rođenjem) ili po pravu (usvajanjem, MANUS brakom), podređene vlasti obiteljskog starješine - pater familias.

Nakon raspada gentilnog uređenja smjenila su se tri oblika obitelji:

* CONSORTIUM - čini više braće sa svojim užim obiteljima, ženama i potomstvom. Na čelu je jedan odrasli muškarac. Vlasništvo je zajedničko, a konzorcij se raspada kada braća mogu opstati svaki za sebe. Diobom braće nastaju manje obiteljske skupine patrijarhalne obitelji agnata.

* AGNATSKU OBITELJ (FAMILIA) - čine roditelji s potomcima. Temelji ove obitelji su agnatsko srodstvo i neograničena i doživotna vlast obiteljskog starješine. AGNATIO je pravna veza koja je spajala sve osobe podređene istoj očinskoj vlasti (PATRIA POTESTAS). Raskidom agnatske veze sa svojom obitelji (emancipacijom ili udajom u MANUS braku) gubilo se pravo prema obiteljskoj imovini. Smrću obiteljskog starješine nastajalo je nekoliko zasebnih obitelji koliko je već bilo muških potomaka. Oni su postajali osobe SUI IURIS i PATER FAMILIAS nove obitelji.

* KOGNATSKA OBITELJ (FAMILIA) - nastaje uvažavanjem krvnog srodstva - COGNATIO i to je zajednica krvnih srodnika, koje sada čine bračni par i njihovi potomci.

Pravne (jurističke) osobe

Pravna osoba - PERSONA IURIDICA, PERSONA MORALIS predstavlja društvenu tvorevinu kojoj je pravni poredak priznao svojstvo subjekta prava.

S obzirom na stvaranje i djelovanje pravne osobe se dijele na:

* UNIVERSITATES PERSONARUM - organizirani kolektiv fizičkih osoba koji je samostalni pravni subjekt različit od pojedinaca koji su članovi korporacije. Rimljani su državu, općine i mnoga udruženja tretirali kao osobe pod nazivom UNIVERSITATES.

* UNIVERSITATES RERUM - zaklade i zavodi su imovinske mase namijenjene određenoj svrsi kojima je pravni poredak priznao svojstva subjekta prava. Imovinom zaklada upravljaju njihovi organi.

To su bile bolnice, sirotišta, starački domovi...

Ograničenja pravne i poslovne sposobnosti

Osoba koja posjeduje sva tri statusa, može ipak iz nekih razloga biti ograničena u pravnoj sposobnosti.

Tu se ističu: klasna i socijalna pripadnost, vjera, spol i umanjenje časti.

U sferi klasne i socijalne pripadnosti u doba republike, najviše su trpili plebejci zbog svoje nejednakosti s patricijima na polju javnog i privatnog prava. Nakon izjednačavanja patricija i plebejaca, pojavljuje se novi stalež nobiliteta, odnosno senatora, ali su njihove ovlasti ipak ubrzo bile ograničene, zatim razlike između honestioresa i humilioresa u carsko doba imalo je važnosti u javnom i krivičnom pravu.

Na vjerskom polju nakon dolaska kršćanstva, heretici, Židovi i pagani su bili diskriminirani. Heretici nisu mogli praviti oporuku, ni naslijeđivati po oporuci, Židovi ne mogu sklapat brak s kršćanima ni držati kršćanske robove, a pagani nisu smjeli vršiti svoje kultove.

Spolna diskriminacija se odnosila na žene u obitelji i položaju u društvu. Žena je isključena iz javnih prava, a njena privatna pravna sposobnost je bila ograničena. Žena ne može imati patria potestas, ne može vršiti adopciju, niti biti tutorom, ali je doživotno pod tutorstvom.

Preko NOTA CENSORIA se moglo desiti umanjenje časti od cenzora. Oni su nekog mogli obrisati s liste senatora ili vitezova, ili smjestiti u slabiji tribus.

Postojale su i pravno sposobne osobe koje nisu imale djelatnu sposobnost ili im je ona bila ograničena. Razlozi za to su bili slijedeći: dob, spol, zdravstveno stanje i rasipništvo. Ovdje se samo misli na osobe SUI IURIS, jer osobe ALIENI IURIS nisu ni imale imovinsku sposobnost.

STATUS FAMILIAE

STATUS FAMILIAE - položaj osobe u rimskoj obitelji. Građani su se dijelili na svojevlasne osobe - PERSONAE SUI IURIS i osobe pod očinskom vlašću - PERSONAE ALIENI IURIS. Pater familias je bio jedina osoba SUI IURIS u rimskoj obitelji. Podčinjene osobe su mogle sklapati brak, imati aktivno i pasivno biračko pravo, ali su bile onemogućene u sklapanju pravnih poslova.

Podčinjene osobe nisu imale svoju imovinu i sve što bi stekle pripadalo je obiteljskoj starješini. Pater familias je mogao, ali nije morao, plaćati njihove dugove, jer su oni imali karakter naravnih obveza.

STATUS CIVITATIS

Slobodni stanovnici Rima su mogli biti: rimski građani - CIVES, Latini i peregrini. U razdoblju republike Latinima je priznat civitet, a car Karakala je svim slobodnim stanovnicima Carsta podijelio pravo građanstva.

Rimskim građaninom se postaje rođenjem od roditelja Rimljana, ili od oca Rimljane i majke Latinke s IUS CONUBII, manumisijom po civilnom pravu, dodjeljivanjem građanstva pojedinačnom odlukom ili zakonom.

Gubi se: progonstvom, preseljenjem u provincije i dobivanjem prava građanstva u drugom gradu. Građanin koji ima punu pravnu sposobnost - CIVIS OPTIMO IURE jedino je pater familias. On je imao: rimsku obiteljsku vlas - PATRIA POTESTAS, aktivno biračko i pasivno biračko pravo (IUS HONORUM), pravo stjecanja imovinskog prava civilnog prava, pravo vlasništva, oporučnu sposobnost (da bude imenovan za nasljednika i napravi oporuku), sposobnost sklapanja imovinskopravnih poslova, biti stranka u civilnom pravu, sklopiti valjan brak - IUS CONUBII i tria nomena (pravo na vlastito ime, obiteljsko i nadimak).

Ova prava su uživali samo patriciji, nobili i honestioresi.

ŽENE NIKADA NISU BILE RAVNOPRAVNE S MUŠKARCIMA.

Gubitak ili smanjenje građanskih prava bila je sankcija radi nedopuštenog i(li) nečasnog ponašanja.

Stanja slična ropstvu

U rimskom pravu postoji niz slučajeva gdje fizička osoba ne gubi status libertatis, ne gubi slobodu, ni građansko pravo, ali se nalazi u položaju sličnom ropstvu.

OSOBE IN MANCIPIO - koje je njihov pater familias otuđio drugom starješini obitelji u obliku mancipacije. To je pater familias mogao uraditi u svrhu dobivanja novca, iznajmljivanja radne snage, ili ako nije htio preuzeti odgovornost za delikt.

Mancipirana osoba zadržava rimsko građanstvo i slobodu ali je kupac može koristiti kao i roba.

Za razliku od ropstva - MANCIPIUM je bilo samo privremeno stanje.

ADDICTUS - je dužnik starog prava kojeg je u osobnom ovršnom postupku magistrat dodjelio vjerovniku. On ga je prije nego što ga ubije ili proda u ropstvo 60 dana morao držati u dugovinskom zatvoru, kako bi otplatio dug ili našao jamca. Zadržavao je građansko pravo, pravnu sposobnost, kao i svoju imovinu.

NEXUS - obveznik koji je pod vlašću vjerovnika, temeljem pravnog posla nazvanog NEXUM. On se nalazio u sličnom položaju kao i addictus dok ne otplati svoj dug.

REDEMPTI AB HOSTIBUS - osobe koje su otkupljene iz ratnog zarobljeništva.

AUCTORATUS - gladijator, osoba koja pristaje na gladijatorske igre i posljedice istih. To je bio poluropski odnos, a taj posao se smatrao nečasnim.

KOLONAT - nastaje u carsko doba. To je nasljedna zavisnost zemljoradnika vezanih za tuđu zemlju.

PATRONAT

Nakon oslobađanja roba, on bi postajao LIBERTINUS, u odnosu na bivšeg gospodara LIBERTUS. Libertini su bili zapostavljeni u javnom pravu, na području privatnog prava su imali mnogo obaveza ekonomskog značaja prema bivšem gospodaru koji sada postaje PATRONUS.

Libertinova zavisnost od njegova bivšeg gospodara (patrona) regulirana je patronatsim pravom. Libertus je bio obvezan patronu na poslušnost i poštovanje i patron je imao pravo da ga kazni u suprotnom. U staro doba čak i smrću, a kasnije samo lakšim kaznama, a u težim slučajevima mogao ga je vratiti ponovo u ropstvo.

Libertus nije mogao tužiti patrona krivično.

Patronu je pripadalo tutorstvo nad oslobođenikovom imovinom, u slučaju da ovaj nije imao potomaka.

Patron prema oslobođeniku nije imao pravnih obveza, osim po običajima da mu pruža zaštitu (pogotovo na sudu) i mogućnost uzdržavanja.

Patronatsko pravo je prelazilo i na patronovu djecu, ali su djeca od oslobođenika smatrana u slobodi rođena.

Manumisije - MANUMISSIO

MANUMISSIO - puštanje roba na slobodu. Imalo je sljedeće oblike: MANUMISSIO VINDICTA (oblik lagisakcionog postupka), MANUMISSIO CENSU (upisom u listu građana) i MANUMISSIO TESTAMENTA (na temelju oporuke). Pretorsko pravo je uvelo i manje formalne oblike puštanja robova na slobodu: MANUMISSIO INTER AMICOS (usmenim očitavanjem pred svjedocima), MANUMISSIO PER EPISTOLAM (pismom) i MANUMISSIO PER MENSAM (pozivanjem roba za gospodarev stol).

Robovi pušteni na slobodu nisu postajali rimski građani, već su dobivali pravo latiniteta.

Oslobođeni rob - LIBERTUS je ostajao u ovisnosti spram bivšeg gospodara - PATRONUS.

Postojao je i kršćanski crkveni oblik puštanja roba na slobodu - MANUMISSIO IN ECCLESIA - tada je rob postajao rimskim građaninom.

STATUS LIBERTATIS

Gaj je smatrao da su svi ljudi ili slobodni ili robovi, dok su ostali rimski pravnici isticali da se svi po prirodnom pravu rađaju slobodni, a da je ropstvo ustanova IUS GENTIUM-a da bi se neko podvrgnuo tuđoj vlasti. Rob - SERVUS nije pravni subjekt, već objekt prava ili stvar, nema ni pravnu ni poslovnu sposobnost. Ako napravi delikt, ne obvezuje gospodara, jer ovaj može platiti štetu, a ako ne želi na temelju noksalne odgovornosti mogao je predati roba oštećenom. Ubojstvo ili povreda roba tretirana je kao i za životinje ili kao šteta na nekoj stvari. Rob nema imovinska, niti obiteljska prava, znači nema imovine, a spolna zajednica roba i ropkinje nema značaj braka, nego samo faktičnog zajedničkog života - CONTUBERNIUM.

Osnovni izvor ropstva su bili: rođenje od majke ropkinje, zarobljavanje u ratu, oduzimanje slobode radi kazne. Ropstvo je prestajalo puštanjem na slobodu - MANUMISSIO. (pobliže o tome u sljedećem pitanju)

Nekada su gospodari davali robovima i podčinjenim osobama dio imovine na samostalno upravljanje i raspolaganje - PECULIUM. Da bi rob mogao upravljati peculiem, te sklapati ugovore s gospodarom ili trećim osobama, nastaje naravna obveza. OBLIGATIO NATURALIS je plativa, ali civilnopravno neutuživa obveza. Ipak u tačno određenim slučajevima pretorsko pravo je dopuštalo vjerovniku tužbe protiv gospodara.

ACTIONES AEDICTCIAE QUALITATIS:

* actio de peculio 

* actio tributoria

* actio de in rem verso

(*u ova tri slučaja pater familias je odgovarao do visine pekulija.)

Odgovornost imatelja vlasti je bila neograničena na temelju:

* actio quod iussu

* actio institoria

* actio exercitoria

Promjena statusa - CAPITIS DEMINUTIO

Gubitak i neke oblike promjene statusa rimski pravnici nazivaju capitis deminutio. Najteži oblik je CAPITIS DEMINUTIO MAXIMA. To je gubitak slobode, odnosno statusa libertatis, ili građanska smrt tj. potpuni gubitak pravne sposobnosti - gubitak svojstva rimskog građanina i gubitak pripadnosti rimskoj obitelji. Ovo je bila posljedica osude na najteže kazne gdje bi osuđenik postajao robom države, a državi bi pripala njegova imovina. Slobodu je mogao izgubiti i kada bi ga zarobio neprijatelj.

CAPITIS DEMINUTIO MEDIA - gubitak rimskog prava građanstva. Nastupio bi kada se rimski građanin iselio u latinsku koloniju, te osudom na kaznu progonstva - interdictio, koja je kasnije ublažena deportacijom - deportatio i relegacijom - relegatio kojima je određivano prinudno mjesto boravišta.

CAPITIS DEMINUTIO MINIMA - gubitak ili promjena obiteljskog statusa. Nastupala bi kao posljedica usvajanja - adoptio ili arrogatio, zaključenjem manus braka i emancipacijom. Dovodila je do gašenja kontraktnih obveza i nekih osobnih prava - osobnih služnosti.

Nakon podjele rimskog prava građanstva svim slobodnim stanovnicima Carstva i potiskivanjem agnatskog kognatskim srodstvom, capitis deminutio media, i minima, u Justinijanovom pravu gube značaj.

Pravna i poslovna sposobnost - CAPUT i STATUS

Pravo osoba u rimskom pravu obuhvata dvije osnovne skupine pravnih pravila: statusno i obiteljsko pravo.

Statusno pravo regulira pitanja pravne i djelatne sposobnosti subjekata prava kao sudionika u javnom i privatnom životu Rima koji se odvija izvan kruga obitelji.

Obiteljsko pravo uređuje pravni položaj pojedinih osoba unutar rimske obitelji.

OSOBA - pojam koji označava sposobnost biti nositelj prava i obveza.

PERSONA - označava se "čovjek" bez obzira da li se radi o slobodnoj osobi ili robu.

CAPUT - označava položaj pojedinca u pravu.

CAPACITAS - ukazivao samo na sposobnost stjecanja prava iz nasljedstva.

STATUS - položaj u društvu i obitelji.

Pravna sposobnost - CAPACITAS IURIDICA je svojstvo biti nositeljem prava i obveza.

SUBJEKT PRAVA - osoba koja ima pravnu sposobnost tj. fizička osoba (persona physica).

U rimsko doba je punu pravnu sposobnost imao samo pater familias (svojevlasna osoba personae sui iuris), koji je bio na čelu rimske obitelji. Osobe koje su bile podložne njegovoj vlasti nisu imale pravnu sposobnost (personae alieni iuris).

Pravna sposobnost je prestajala prirodnom i građanskom smrću - gubitak slobode i gubitak rimskog prava građanstva.

PRAVNE OSOBE (PERSONA IURIDICA, PERSONA MORALIS) ili UNIVERSITATES predstavlja kolektiv, skup fizičkih osoba i imovine s posebnom namjenom kojima pravni poredak priznaje svojstvo subjekta prava.

DJELATNA SPOSOBNOST (CAPACITAS AGENDI) - sposobnost preduzimati pravne poslove.

DELIKTNA SPOSOBNOST - sposobnost odgovaranja za svoje protupravne radnje.

Osoba ne mora imati i deliktnu i pravnu sposobnost.

Rimljani su poistovjećivali spolnu zrelost (pubertas) sa djelatnom sposobnošću.

Djeca do 7. godina INFANTES su bila potpuno djelatno nesposobna.

Osobe od 7. do 12. godina (za djevojčice) i 14. godina (za dječake) MAIORES su imale ograničenu djelatnu sposobnost.

Osobe starije od 12/14 godina su smatrane punodobnim PUBERES i potpuno djelatno sposobnim.

NASCITURUS pravilo: nasciturus pro iam nato habetur, quotiens de commodis eius agitur.

začeto a još nerođeno dijete, smatrat će se rođenim u času ostaviteljeve smrti ukoliko se radi o zaštiti njegovih interesa o nasljeđivanju.

COMMORIENTES: u slučaju smrti više osoba istodobno, koje su međusobno zakonski nasljednici, klasično pravo je smatralo da su život izgubile istovremeno, dok se ne bi drugačije dokazalo.

Pravni subjektivitet prestaje smrću.

Recepcija rimskog prava

Rimsko pravo tokom 15. i 16. st. počelo se ponovo upotrebljavati kao pozitivno pravo u mnogim državama srednje i zapadne Evrope. Ova pojava se naziva recepcijom rimskog prava, a takvo rimsko pravo se naziva OPĆE PRAVO.

Nakon povratka sa školovanja na sveučilištima u sj. Italiji pravnici su u svojim gradovima sve više primjenjivali rješenja koja nudi Justinijanova kodifikacija. U Njemačkoj, na temelju naredbe vladara, počelo se primjenjivati rimsko pravo.

Recipirano rimsko pravo je dopunjavano u svakoj zemlji običajnim pravom i prilagođavano potrebama.

Pravnici koji su proučavali rimsko pravo nazivaju se kameralisti ili pandektisti, a pravo koje je stvoreno pandektnim pravom. Savremena upotreba Pandekata je PANDEKTISTIKA.

Veliki značaj za izučavanje imaju pravne škole koje su nastale pod uticajem humanizma i renesanse. Tu spada Francuska historijska škola (škola elegantne jurisprudencije), koja je insistirala na originalnim tekstovima i čistim izvorima, odbacujući tumačenja glosatora i postglosatora (objavili autentično izdanje Justinijanove kodifikacije pod imenom CORPUS IURIS CIVILIS).

Postojala je i škola prirodnog prava u Nizozemskoj, pod čijim su utjecajem nastali zakonici u Bavarskoj, Pruskoj, Austriji, Francuskoj i Njemačkoj, a kao reakcija na ovu školu nastala je i njemačka historijska škola.

Osnovna tri principa koja su omogućila recepciju:

1. privatno pravo vlasništva

2. ravnopravnost

3. testament

Justinijanova kodifikacija - CORPUS IURIS CIVILIS

Justinijan je bio posljednji car Rimskog Carstva koji je već na početku vladavine odlučio kodificirati cjelokupno rimsko pravo: IUS i LEGES.

Za kodifikatorski posao je formirana komisija od istaknutih pravnika i profesora sa Tribonijanom na čelu.

529. godine stupa na snagu CODEX IUSTINIANUS - zbirka carskih konstitucija izdatih prije Justinijana i prilagođenih novim potrebama. Taj kodeks nije sačuvan.

533. godine proglašene su DIGESTA ili PANDACTAE - veliki zbornik pravničkog prava - IUS. Od 50 knjiga sve osim 30. 31. i 32. se dijele na titule, koje se sastoje od fragmenata, uzetih iz djela rimskih pravnika. Veći fragmenti su dalje podijeljeni na uvod - principum i paragrafe. Digeste imaju posebnu vrijednost jer su Justinijanovi kompilatori u naslovu svakog fragmenta označili ime pravnika i naziv djela uzetog teksta. Najveći broj tekstova je uzet od pravnika koji su sačinjavali "senat mrtvih" (Ulpijan, Paul, Papinijan, Scevola, Julijan, Gaj itd.)

Najveći dio Digesta se odnosi na privatno pravo, pa su one važan izvor za recipirano (pandektno) pravo.

INSTITUTIONES - predstavljaju priručnik rimskog prava sa zakonskom snagom. Napisane su po uzoru na Gajeve Institucije sa podijelom na 4 knjige, koje se dijele na titule i paragrafe. Tu je obrađeno statusno, obiteljsko, stvarno, obvezno i nasljedno pravo, kao i pitanja građanskog i kaznenog postupka. Nakon objavljivanja Kodeksa Justinianusa, Justinijan je donio 50 novih konstitucija koje su 534. godine objavljene pod imenom CODEX REPETITAE PRAELECTIONIS.

Nakon kodifikacije Justinijan je objavio i NOVELLAE koje se odnose na sva područja privatnog života. One su sačuvane u privatnim zbirkama.

Klasična rimska jurisprudencija

U razdoblju principata pravnička djelatnost doživljava veliki procvat. To je razdoblje kada su živjeli najpoznatiji rimski pravnici. Glavna je pažnja pravnika posvećena izgradnji privatnog, imovinskog prava, u centru s ustanovom privatnog vlasništva.

Rimski pravnici su bili praktičari. Njihova responsa se odnosi na rješavnje pojedinih praktičnih slučajeva (casus), pa je njihova djelatnost pretežno kazuistička. Djelatnost rimskih pravnika - responsa prudentium je bila izražena kroz tri djelatnosti:

1. RESPONDERE - davanje mišljenja učenih pravnika na konkretna pravna pitanja

2. CAVERE - sastavljanje tužbi i žalbi - kantelalna jurisprudencija

3. AGERE - djelatnosti pravnika nižeg nivoa

Počevši od Augusta, princepsi su najuglednijim i njima odanim pravnicima dodjeljivali posebnu ovlast za davanje stručnih mišljenja tzv. ius publicae respondendi ex auctoritate principis, pa je sudac i pravno bio obvezan takvim mišljenjem, zbog careva autoriteta.

Sudija je mogao presuditi pozivajući se na mišljenje nekog pravnika. Problem je nastao kada su se sudovi zasitili mišljenjima raznih pravnika. Nakon donošenja Zakona o citiranju - Lex citationis, uvažavala su se citirana mišljenja samo pet pravnika:

1. Ulpinijan

2. Paul

3. Gaj

4. Papinijan

5. Modestin

Ako su podijeljena mišljenja pravnik Papinijan je imao prednost.

Početkom principata spominju se i dvije pravne škole: Prokulovci i Sabinovci. Osnivač Prokulovske škole je bio Anstitius Labeo, škola je dobila ime po njegovom sljedbeniku - Prokulu, a najistaknutiji pravnici su bili: Proculus, Nerva, Pegasus i Celsus. Osnivačem Sabinovske škole, smatra se Ateius Capito, ali je škola dobila ime po njegovom sljedbeniku - Masuriju Sabinu. Najznačajniji predstavnici su bili: Masurije Sabinus, Kasije Longinus i Salvius Iulianus. Pisana djela rimskih pravnika se prema sadržaju mogu svrstati u nekoliko kategorija:

RESPONSA QUESTIONES ili EPISTOLAE DISPUTATIONES - djela koja su sadržavala mišljenja i odgovore o konkretnim slučajevima;

LIBRI AD EDICTUM - komentari pretorskom ediktu i civilnom pravu;

DIGESTA - prema određenom redoslijedu obrada civilnog i pretorskog prava;

INSTITUTIONES, REGULAE i DEFINITIONES - pisani sistematskim, a ne kazuističkim načinom, obrađuju civilno i honorarno pravo itd...

Pretorsko pravo - IUS HONORARIUM

Sporovi čija rješenja nisu bila pružena civilnim pravom, nadomjestio je novi pravosudni magistrat - PRETOR. Rimljani su imali dva pretora: gradski pretor (praetor urbanus) - koji je bio nadležan za sporove između rimskih građana i peregrinski pretor (praetor peregrinus) - koji je bio nadležan za sporove između rimskih građana i peregrina i peregrina međusobno.

Prilikom stupanja na dužnost, pretori su bili dužni obznaniti program svoga rada u formi tzv. petorskog edikta (edictum). U tom programu oni su označavali odnose kojim će pružati pravnu zaštitu, kao i pravna sredstva te zaštite (putem tužbi - actio i prigovora na tužbu - exteptio kao i drugih pravnih sredstava).

Taj pretorski edikt (edictum) je u početku saopćavan u usmenoj formi, a kasnije i u pismenoj (album). Pretori su imali potpunu slobodu djelovanja, tako da edikt jednog pretora nije obvezivao njegovog sljedbenika, međutim s vremenom će određena rješenja, prihvaćena u praksi biti preuzeta i prenešena iz jednog u drugi edikt, tako da nastaje jedan prenosni dio edikta - edictum translatitium.

Kriterij kojim se pretor rukovodio bilo je načelo pravičnosti - aequitas. Sve se više uvažava dobra vjera - bona fides, koja u pravnim poslovima postaje pravni pojam.

Pretor nije bio zakonodavac. Nije smio ukinuti stare, niti donositi nove zakone. Njegova funkcija je bila tumačenje prava. Pretor nije neposredno odlučivao u sporovima. Donošenje presude je prepušteno sucu. Pretor je utvrđivao postoje li pretpostavke za vođenje spora, te bi odobrio tužbu - actionem dare ili je uskratio - actionem denegare.