Suvlasništvo - CONDOMINIUM

Suvlasništvo (condominium, comproprietas) je vlasništvo više osoba na istoj fizičkoj nepodjeljenoj stvari, po dijelovima koji su alikvotno (idealno) određeni.

Suvlasništvo može nastati pravnim poslovima inter vivos (ugovorom), ili mortis causa (oporukom); odlukom državnog organa; zakonom.

Alikvotni dio je samostalna stvar u pravnom prometu, može biti predmet u pravnim poslovima.

Svaki suvlasnik može samostalno raspolagati svojim alikvotnim dijelom ali ne može sklapati pravne poslove koji se ne odnose na stvar kao cjelinu, bez saglasnosti svih suvlasnika.

Za raskid suvlasničke zajednice, postoje sljedeće tužbe:

* ACTIO FAMILIAE ERCISCUNDAE - ako je suvlasništvo nastalo nasljedstvom;

* ACTIO FINIUM REGUNDORUM - za uređenje međa između susjednih zemljišta;

* ACTIO COMMUNI DIVIDUNDO - ako je nastalo na drugi način.

Pojam i vrste prava vlasništva

Vlasništvo (dominium, proprietas) je potpuna i isključiva pravna vlast na tjelesnoj stvari (plena in re potestas). Tipične ovlasti u sadržaju prava vlasništva su:

. posjedovanje

. upotreba

. korištenje

. raspolaganje

Tri osnovna elementa vlasništva su:

1. USUS (UTI) - pravo vlasnika da stvar moze upotrebljavati i izvlaciti ekonomske koristi iz nje.

2. FRUCTUS ( FRUI) - pravo sticati sve naravne i gradjanske plodove od stvari.

3. ABUSUS (ABUTI) - pravo raspolaganja sa stvari u pravnim poslovima inter vivos i mortis causa.

Vlasništvo je po svojoj naravi trajno pravo. Moglo se prenijeti na drugoga pravnim poslovima inter vivos i mortis causa. U nekim se slučajevima moglo ugasiti ne prelazeći na novog titulara: propašću stvari, proglašenjem stvari za res extra commercium i derelikcijom. Vlasništvo je prestajalo ako je titular izgubio svojstvo subjekta prava, do čega je dovodila smrt i capitis deminutio (u Justinijanovom pravu capitis deminutio maxima i media).

Razvitkom robne proizvodnje i uvođenjem klasičnog ropstva razvija se klasično robovlasničko privatno vlasništvo koje je bilo osnova na kojoj je nastalo rimsko klasično pravo. Klasično pravo je poznavalo 4 oblika vlasništva:

1. KVIRITSKO VLASNIŠTVO - jedini tip vlasništva koje je priznavalo ius civile. Mogli su ga stjecati samo rimski građani na načine predviđene civilnim pravom. Predmetom ovog vlasništva su bile samo pokretne stvari i italska zemljišta.

2. PRETORSKO (BONITARNO) VLASNIŠTVO - uveli i štitili pretori kako bi u drugoj polovini razdoblja republike olakšali pravni promet na res mancipi. Formalnosti koje predviđa civilno pravo otežavale su njihov promet. Često bi stranke, oslanjajući se na poznanstvo, savjesnost i poštenje prenosile res mancipi putem predaje (traditio), a ne formalističkim načinima (mancipatio, in iure cessio). Takav prenos po civilnom pravu nije proizvodio nikakav učinak (prodavatelj i dalje ostaje kviritski vlasnik, kupac stiče samo pošteni posjed). Stjecatelj ni na koji način nije bio zaštićen protiv moguće prevare. Zato pretor uvodi prigovor prodane i predane stvari (exceptio rei venditae ac traditae), kojim pruža kupcu zaštitu od kviritskog vlasnika, a protiv trećih osoba, koje bi stjecatelju oduzele posjed stvari, postojala je Publicijanska tužba (actio Publiciana) kojom je mogao tražiti posjed stvari natrag.

3. PROVINCIJSKO VLASNIŠTVO - vlasništvo nad zemljištem u provincijama. Smatrano je državnim vlasništvom, na kojem su pojedinci mogli samo steći posjed i plodouživanje, a po uzoru na rimsko vlasništvo zaštićeni su s actio in rem.

4. PEREGRINSKO VLASNIŠTVO - vlasništvo slobodnih stanovnika provincija na zemlji, koju bi im Rimljani nakon osvajanja ostavili, i na ostalim dijelovima imovine. Vlasničke odnose na ovoj imovini su regulisali ius gentium i lokalni običaji provincije.

Justinijan je izbrisao sve razlike i stvorio jedinstveni oblik vlasništva za cijelu državu, za koji je predviđena neformalna tradicija kao redoviti način prenošenja i vlasnička tužba rei vindicatio kao sredstvo zaštite.

Pojam i vrste stvarnih prava

Stvarno pravo, zajedno s obveznim i nasljednim pravom, spada u skupinu pravnih pravila kojima se uređuju imovinski odnosi među ljudima - ius qoud ad res partinet - imovinsko pravo.

Za zaštitu stvarnih prava su predviđene actiones in rem, a za zaštitu obveznih prava actiones in personam.

Osnovne karakteristike stvarnih prava su:

* učinak inter vivos

* stvarnopravnost

* apsolutnost

* obveza na pasivnost

* trajnost

* vezanost za stvar

* ograničenost broja

* Stvarna i obvezna prava služe za uređivanje imovinskih odnosa za vrijeme života subjekata prava, imaju učinak inter vivos.

* Stvarnopravni odnos je odnos između ljudi povodom stvari. Objekt stvarnopravnog odnosa je stvar, iz čega proističe stvarnopravnost kao bitna karakteristika stvarnog prava.

* Osnovni smisao djelovanja tužbe in rem je u tome što titular stvarnog prava može podići tužbu protiv bilo koje osobe koja ga neovlašteno onemogući ili ograniči u vršenju stvarnopravnih ovlasti. Stvarna prava su zato apsolutna, jer djeluju prema svakome - erga omnes.

* Stvarna prava stvaraju obvezu na pasivnost kod svih drugih osoba naređujući im da ne poduzimaju nikakve radnje kojima bi omeli ovlaštenika stvarnog prava.

* Stvarno pravo je u pravilu trajno jer promatra subjekte kao uživatelje prava.

* Stvarno pravo je vezano za stvar i prati stvar bez obzira kod koga se ona nalazi.

* Broj stvarnih prava je u svakom pravnom sistemu ograničen. U rimskom pravu je bilo pet stvarnih prava:

. vlasništvo

. služnosti

. emfiteuza

. superficies

. založno pravo

Vlasništvo je najvažniji institut ne samo stvarnog prava nego i cijelog pravnog sistema. Posebnu skupinu stvarnih prava čine stvarna prava na tuđim stvarima (iura in re aliena).

Zaštita posjeda

Sredstva za zaštitu posjeda se nazivaju interdikti - interdicta.

To su kratki i uvjetni nalozi koje je izdavao pretor na zahtjev zainteresiranih osoba bez prethodnog ispitivanja, kojima je određenoj osobi naređivano da nešto uradi ili ne.

Postoje dvije vrste interdikta:

* INTERDICTA RETINENDAE POSSESSIONIS - služili za zaštitu posjeda od smetanja. Klasično pravo je poznavalo dva ovakva interdikta:

. INTERDICTUM UTI POSSIDETIS - zaštita posjeda na nekretninama; štitilo se zadnje faktično posjedovno stanje kada ono nije bilo postignuto na viciozan način.

. INTERDICTUM UTRUBI - služio zaštiti posjeda pokretnih stvari od uznemiravanja; izdavao se u korist onog posjednika koji je u posljednjoj godini dana, računajući od dana izdavanja interdikta, duže posjedovao stvar, uz pretpostavku da to nije bio viciozan posjed.

* INTERDICTA RECUPERANDAE POSSESSIONIS - služili za ponovnu uspostavu izgubljenog posjeda na nekretninama.

. INTERDICTUM UNDE VI - koristili posjednici koji su iz posjeda nekretnine izbačeni silom.

. INTERDICTUM DE VI PRIVATA - koristio posjednik koji je lišen posjeda putem obične sile.

. INTERDICTUM DE VI ARMATA - ako je izbacivanje iz posjeda izvršila skupina naoružanih ljudi.

U Justinijanovom pravu oba navedena interdikta (glavna) su spojena u jedan - INTERDICTUM UNDER VI. Justinijanovo pravo je zabranilo svaku upotrebu sile u posjedovnim odnosima uz prijetnju gubitkom prava vlasništva, povratom otete stvari i novčanom kaznom u visini njezine vrijednosti.

- INTERDICTUM DE PRECARIO - restitutorni interdikt koji je stajao na raspolaganju osobi kojoj prekarist nije htio vratiti stvar koju je dobio na besplatnu upotrebu do opoziva.

Sticanje i gubitak posjeda

Za sticanje posjeda po rimskom pravu su bila nužna oba konstitutivna elementa, corpus i animus.

Originarno se posjed sticao neovisno o volji dosadašnjeg posjednika.

Ako se radilo o sticanju posjeda na nekretninama, trebalo je na očit način pokazati da je stečena faktična vlast, npr. ograđivanjem. Za sticanje posjeda pokretnih stvari originarnim putem se također tražilo vidljivo materijalno zahvaćanje stvari.

Derivativno, posjed se stiče sporazumom s ranijim posjednikom koji predaje stvar novom posjedniku.

Za derivativno sticanje posjeda nekretnina vrijedili su strogi zahtjevi za zasnivanje faktične vlasti. Za sticanje posjeda pokretnih stvari derivativnim putem je bio dovoljan bilo koji akt kojim bi se nedvojbeno pokazalo da je izvršen prenos posjeda.

Klasično pravo je poznavalo dva načina prenosa posjeda stvari već samim sporazumom stranaka. To su:

* Traditio brevi manu - postoji u slučaju kada se stranke dogovore da će dosadašnji detentor stvar ubuduće držati kao posjednik.

* Constitutum possessorium - suprotan slučaj od navedenog; dosadašnji posjednik će na temelju sporazuma stranaka ubuduće držati stvar samo kao detentor.

Kao faktično stanje posjed je prestajao gubitkom konstitutivnih elemenata - corpore i animo (kada posjednik napusti stvar), ili samo corpore (kada posjednik mimo svoje volje izgubi faktičnu vlast na stvari).

Gubitkom faktične vlasti mimo svoje volje, posjednik stječe pravo zahtjevati posjedovnu zaštitu i sve dok ima to pravo smatra se posjednikom iako je izgubio corpus.

Pojam i vrste posjeda

Posjed - possessio je faktična vlast na tjelesnoj stvari - corpus, s voljom stvar držati za sebe - animus possidendi. Elementi posjeda u rimskom pravu su CORPUS i ANIMUS POSSIDENDI.

Vlasnik je osoba koja je na pravom propisani način zasnovala pravnu vlast na stvari, dok je posjednik svaka osoba koja ima faktičnu vlast na stvari, tj. mogućnost njezina korištenja, bez obzira na način na koji je došla do stvari.

Vlasništvo je najvažnije stvarno pravo, a posjed samo faktično stanje koje postoji neovisno o bilo kakvom pravu. Najčešće je vlasnik ujedno i posjednik stvari jer se stvar u pravilu nalazi u njegovoj faktičnoj vlasti, mada postoje situacije u kojima vlasnik izgubi faktičnu vlast na stvari bilo svojom voljom, bilo protiv svoje volje, ali ipak vlasništvo je ostajalo neokrnjeno, jer kao stvarno pravo prati stvar ma u čije ruke ona došla.

Faktična ili materijalna vlast na stvari (corpus), predstavlja mogućnost da se stvar koristi i upotrebljava. Animus je akt volje koji se ogleda u određenom vanjskom ponašanju.

Detentio je fakticna vlast bez volje imati stvar za sebe. Detentori su osobe koje drže stvar na temelju nekog obveznog odnosa, odnosno na temelju odobrenog stvarnog prava na tuđoj stvari. Oni ne drže stvar u svoje ime, nego u ime osobe koja im je dala stvar i kojoj će je vratiti. Ta druga osoba, koja je detentoru ustupila faktičnu vlast na stvari i dalje je posjednik, uživa posjedovnu zaštitu jer ima animus, a corpus vrši posredstvom detentora.

Vrste posjeda:

* POSSESSIO AD INTERDICTA (juristički, interdiktni posjed) je posjed koji sadrži oba konstitutivna elementa, corpus i animus, zbog čega je zaštićen pretorskim interdiktima.

* POSSESSIO CIVILIS; POSSESSIO EX IUSTA CAUSA; POSSESSIO AD USUCAPIONEM je juristički posjed koji se temelji na nekom pravnom razlogu i koji na temelju predaje stvari - traditio, ili putem dosjelosti - usucapio dovodi do zasnivanja prava vlasništva.

* POSSESSIO VITIOSA - POSSESSIO NON VITIOSA (s obzirom na način stjecanja posjeda). Posjed koji je stečen silom - vi; krađom - clam; zloupotrebom povjerenja - praecario, je viciozni posjed. Ako nije stečen na ove načine radi se o nevicioznom posjedu.

* POSSESSIO BONAE FIDEI - POSSESSIO MALAE FIDEI. Prvi je pošten posjed - posjednik u momentu zasnivanja posjeda nije znao i nije mogao znati da razlog - causa stjecanja sadrži mane zbog kojih ne može postati vlasnikom stvari. Riječ je o oprostivoj bludnji. Drugi je nepošten posjed - u momentu stjecanja posjeda, posjednik je znao ili je mogao znati za nedostatke koji će mu onemogućiti da postane vlasnikom stvari.

* QUASI POSSESSIO (posjed prava) - postoji kada neko faktično vrši sadržaj nekog prava (corpus) s voljom da postupa kao da se radi o njegovom pravu (animus).

Pojam i podjela stvari

Pod pojmom stvari - res se podrazumjeva sve ono što može biti predmet pravnog prometa i pripadati nečijoj imovini. Dijele se na:

* RES IN COMMERCIO - predmet privatnog prava.

* RES EXTRA COMMERCIUM - predmet javnog prava.

Res in commercio - su stvari koje mogu biti predmetom pravnih poslova, pa time i privatnog vlasništva.

Res extra commercium - su stvari koje zbog svojih pravnih ili fizičkih svojstava ne mogu biti predmetom privatnog vlasništva i pravnih poslova.

* RES EXTRA COMMERCIUM DIVINI IURIS - stvari izuzete iz pravnog prometa "božanskim zakonima." To su:

. RES SACRAE - hramovi, oltari, odjeća svećenika

. RES RELIGIOSAE - posvećene kultu pokojnika, grobovi

. RES SANCTAE - svete stvari: gradski zidovi i vrata itd...

* RES EXTRA COMMERCIUM HUMANI IURIS - stvari izuzete iz pravnog prometa "ljudskim zakonima." To su:

. RES COMMUNES - zajedničke svim ljudima: voda, zrak, more, obala

. RES PUBLICAE - pripadaju državi; namjenjene općoj upotrebi: putevi, rijeke

. RES UNIVERSITATIS - stvari gradskih općina: javna kupatila, pozorišta, stadioni

* RES IN PATRIMONIO - stvari koje se nalaze u imovini neke osobe.

* RES EXTRA PATRIMONIUM - stvari koje u određenom momentu nisu uključene u nečiju umovinu:

. RES DERELICTAE - stvari koje je vlasnik napustio s namjerom da se odrekne prava vlasništva

. RES NULLIUS - stvari koje još nisu bile ni u čijem vlasništvu: životinje, plodovi...

* RES MANCIPI - posebna skupina stvari. To su sredstva za proizvodnju (italska zemljišta, zgrade, stoka, robovi). Pravo vlasništva nad ovim stvarima se moglo prenijeti putem mancipatio ili in iure cessio (vrlo formalan proces).

* RES NEC MANCIPI - tu su spadale sve ostale stvari i mogle su se prenositi neformalnom predajom - traditio.

* RES CORPORALES - tjelesne stvari; one koje se mogu dodirnuti.

* RES INCORPORALES - netjelesne stvari; one koje se ne mogu dodirnuti.

* RES MOBILES - pokretne stvari; koje mogu mjenjati položaj u prostoru, a da se pri tome ne uništi njihova bit.

* RES IMMOBILES - nepokretne stvari; ne mogu se premjestiti bez da se ne uništi njihova bit, ili ne promjeni dotadašnja struktura.

* RES FUNGIBILES - zamjenjive stvari; one koje se u prometu određuju vaganjem i mjerenjem; određena količina tih stvari se može zamjeniti istom količinom tih stvari. Nazivaju se još i generične stvari - GENUS, jer su najčešće određene prema vrsti (vino, ulje, novac).

* RES NON FUNGIBILES - nezamjenjive stvari; pojavljuju se u prometu kao strogo određena pojedinost; nazivaju se još i SPECIES jer su to stvari koje imaju svoju individualnost.

* RES CONSUMPTIBILES - potrošne stvari; one stvari koje se uništavaju prvom redovitom upotrebom.

* RES NON CONSUMPTIBILES - nepotrošne stvari; ne troše se prvom normalnom upotrebom.

* RES DIVISIBILES - djeljive stvari; mogu se rastaviti na više dijelova, tako da im se ne uništi prvobitna bit.

* RES NON DIVISIBILES - nedjeljive stvari; one stvari čija bi se bit uništila diobom.

- Jednostavne (proste) - stvari koje predstavljaju posebnu prirodnu cjelinu.

- Sastavljene (složene) - stvari koje nastaju spajanjem jednostavnih stvari u novu cjelinu s posebnom namjenom.

- Skupina stvari (universitates rerum) - zbroj fizički samostalnih i međusobno koordiniranih stvari koje su ujedinjene zajedničkom funkcijom i u prometu se pojavljuju pod zajedničim imenom.

- Pripadak (pertinencija) - samostalna pokretna sporedna stvar koja olakšava upotrebu glavne stvari i ispunjenje njenog ekonomskog cilja.

- Plodonosna stvar (res fructifera) - stvar koja je po prirodi ili pravnim propisima sposobna stvarati nove ekonomske vrijednosti.

- Plod - FRUCTUS je nova ekonomska vrijednost nastala iz plodonosne stvari.

Razlikujemo:

. FRUCTUS NATURALES - prirodni plodovi; nastali iz plodonosne stvari djelovanjem prirodnih zakona.

. FRUCTUS CIVILES - prihodi koji se dobiju od neke stvari posredstvom pravnih poslova (najamnina, kamata...).

. FRUCTUS PENDENTES - plodovi koji još nisu odvojeni od plodonosne stvari. Za njih vrijedi pravilo, fructus pendentes pars fundi videntur (neodvojeni se plodovi smatraju sastavnim dijelom zemlje).

. FRUCTUS SEPARATI - odvojeni plodovi. Tek odvajanjem (separacijom) od glavne stvari plodovi postaju samostalne stvari i samostalni objekti prava.

. FRUCTUS PERCEPTI - plodovi koje je ubrala ovlaštena osoba.

. FRUCTUS PERCIPIENDI - plodovi koji su trebali biti prikupljeni, ali je držatelj stvari uslijed svoje nemarnosti to propustio učiniti.

. FRUCTUS EXTANTES - odvojeni, ali još nepotrošeni plodovi.

. FRUCTUS CONSUMPTI - ubrani i potrošeni plodovi.

Skrbništvo - CURA

Razlikujemo 4 vrste skrbništva:

1. CURA PRODIGI - starateljstvo nad rasipnicima (prodigus), odnosno osobom koja je pretjerano rasipala imovinu.

2. CURA FURIOSI - starateljstvo nad duševno oboljelim osobama. Duševno bolesne osobe (furiosi) su bile djelatno nesposobne samo u vrijeme rastrojenosti. Poslovi koje bi te osobe poduzele u svjetlim trenucima - lucida intervalla su bili valjani.

3. CURA DEBILIUM PERSONARUM - skrbništvo nad osobama s tjelesnim nedostacima (slijepi, gluhonijemi, paralizirani).

4. CURA MINORUM - skrbništvo nad minorom. Kurator upravlja njegovom imovinom.

Tutorstvo - TUTELA

Nedorasli (impuberes) i žene koje su bile sui iuris (ni pod patriam potestam ni u manusu) nalazile su se pod tutorstvom - tutelom.

Razlikujemo tutelu impuberum i tutelu mulierum.

. Tutela impuberum (tutorstvo nad nedoraslim) je pripadala najbližim agnatima, ako njih nije bilo, gentilima. To je bilo zakonsko tutorstvo (tutela legitima). Tutor je bio zakonski nasljednik štićenika (pupillus), njegova obveza je bila upravljanje štićenikovom imovinom. Tutora je mogao odrediti pater familias u oporuci (tutela testamentaria) ili ga je mogao odrediti magistrat (tutela dativa). Tutorova odgovornost je na pocetku bila neogranicena, ali je vec Zakonik XII ploča omogućio tužbu protiv tutora koju je mogao podići svako osim pupilla, da se tutor ukloni. Kada pupil postane dorastao (puberes) tutorstvo je prestajalo.

. Tutela mulierum - žena sui iuris, starija od 12 godina je stajala pod tutorstvom koje je ograničavalo njezinu poslovnu sposobnost. Bez tutorova odobrenja žena nije mogla zaključiti brak s manusom, otuđiti res mancipi, voditi sporove, primiti nasljedstvo, osloboditi robove, svečano oprostiti dug i dati miraz.