FIDUCIA i PIGNUS

Fiducia je formalisticki ugovor starog prava kojim se stjecatelj (fiducijar) obvezivao prenositelju (fiducijantu) da ce mu vratiti stvar u vlasnistvo po ispunjenju dogovorene svrhe.

Fiducija je nepotpuno dvostrano obvezujuci kontrakt (contractus bilateralis inaequalis), prava vjerovnika su zasticena s actio fiduciae directa, dok je duzniku stajala na raspolaganju actio fiduciae contraria za naplatu eventualnih troskova oko odrzanja povjerene stvari. S obzirom na svrhu radi koje je izvrsen fiducijarni prijenos vlasnistva, razlikovala se fiducia cum creditore, zakljucena radi osiguranja duga i fiducia cum amico, zakljucena s ciljem predaje stvari na cuvanje ili besplatnu upotrebu drugom.

Zakljucenjem ugovora su nastajala prava za fiducijanta i obveze za fiducijara.

Fiducijant je bio ovlasten zahtjevati da fiducijar stvar cuva i vrati je neostecenu. Fiducijar je morao stvar cuvati kao i svoje stvari (culpa levis in concreto), sluziti se njome u dopustenim granicama i vratiti je neostecenu u ugovoreno vrijeme ili na fiducijantov zahtjev.

Ugovor o zalogu (pignus) je realni nepotpuno dvostrano obvezujuci kontrakt bonae fidei koji nastaje tako sto zalozni duznik – zalagatelj predaje u posjed zaloznom vjerovniku – zalogoprimcu pokretnu ili nepokretnu stvar radi osiguranja isplate duga, a zalogoprimac se obvezuje istu stvar vratiti kada mu dug bude namiren.

U stvarnopravom pogledu zalozni vjerovnik stice stvarno pravo nazvano rucnim zalogom – pignus koje se sastoji u ovlasti da posjeduje zalozenu stvar – ius possidendi i da je proda ako mu duznik ne vrati dug - ius distrahendi. U stvarnopravnom odnosu vjerovnik je onaj kojem je stvar zalozena, a duznik je ona osoba koja je stvar predala u zalog.

U obveznopravnom pogledu vjerovnik je zalagatelj jer zakljucenjem ugovora o zalogu nastaje njegovo pravo da zahtjeva stvar natrag kada vrati dug, a duznik je zalogoprimac jer je obvezan vratiti zalozenu stvar kada dug bude isplacen. Predajom stvari u zalog nastaje i obveznopravni odnos koji djeluje samo izmedju stranaka.

Predmet pignusa:

Predmetom pignusa mogu biti i pokretne i nepokretne stvari. Zalogoprimac na zalozenoj stvari stice detenciju koja je izjednacena s posjedom kako bi imao interdiktnu zastitu i ostala posjedovna prava. Posjednikom se smatra i zalagatelj da bi mu, ako nije kviritski vlasnik, tekao rok dosjelosti kojim ce steci kviritsko vlasnistvo.

Prava i obveze stranaka:

Zalogoprimac kao duznik u obveznopravnom odnosu je obvezan cuvati stvar, odgovara za svaku krivnju, nestanak ili ostecenje stvari bez krivnje, sve do vise sile. Ne smije upotrebljavati zalozenu stvar niti se koristiti njezinim plodovima – furtum usus. Stranke su mogle sklopiti pactum kojim je sticao pravo ubirati plodove na ime kamata. Zalagatelj kao vjerovnik u obveznopravnom odnosu je ovlasten zahtjevati vracanje zalozene stvari, cim prestane zalozno pravo. Obvezan je nadoknaditi zalogoprimcu troskove oko odrzavanja stvari i stetu koju bi zalogoprimatelj pretrpio. Buduci da je ugovor podjednako u interesu obje stranke, odgovara za svaku krivnju.

Zastita:

Pignus je najprije zasticen pretorskom actio in factum, a kasnije je zasticen i civilnom actio pigneraticia directa i contraria. Actio pigneraticia directa je stajala na raspolaganju zaloznom duzniku i njome je mogao traziti povratak stvari odnosno visak postignute cijene ako je doslo do predaje zaloga. Actio pigneraticia contraria je pripadala zaloznom vjerovniku za ostvarivanje eventualnih protuzahtjeva na naknadu troskova i stete.