Založno pravo

Založno pravo je stvarno pravo založnog vjerovnika prema imovini dužnika koje služi osiguranju vjerovnikova potraživanja. Subjekti u založnopravnom odnosu su založni vjerovnik i založni dužnik. Odnos je stvarnopravnog karaktera: založno pravo djeluje prema svakome bez obzira na eventualnu promjenu vlasnika založenog predmeta.

Osnovna svrha založnog prava je da se založni vjerovnik namiri iz založene stvari ukoliko mu dužnik na vrijeme ne vrati dug. Ovaj primarni obveznopravni odnos na osnovu kojeg je nastalo potraživanje, odnosno dug, je najčešće ugovor o zajmu.

Budući da služi osiguranju potraživanja iz primarnog obveznopravnog odnosa, nastanak, trajanje i prestanak založnopravnog odnosa ovise o glavnom odnosu. Prestankom osnovnog odnosa, prestaje i založnopravni odnos i zato založno pravo ima akcesoran katakter.

Predmet zaloga mogu biti i pokretne i nepokretne stvari, a od razdoblja klasičnog prava i netjelesne stvari. Po Justinijanovom pravu predmet zaloga je moglo biti sve ono što je moglo biti predmetom prodaje.

U rimskom pravu su se razvila tri oblika založnih ugovora:

* fiducia cum creditore - u najstarijem pravu služila kao ugovor o zalogu;

* pignus - pojavljuje se u periodu republike;

* hypotheca - stvorena u periodu principata.

SUPERFICIES

Superficies je nasljedivo i otuđivo pravo uživanja zgrade podignute na tuđem zemljištu uz platež godisnje daće (solarium).

Superficies je nastao iz potrebe da se ublaže nezgodne posljedice rimskog načela superficies solo cedit, prema kojem je sve ono sto je sagrađeno na tuđoj zemlji postajalo vlasništvom vlasnika zemljišta. Bilo je potrebno pronaći pravno sredstvo koje će omogućiti građenje poslovnih prostora i zgrada za stanovanje na tuđem zemljištu bez ugrožavanja prava vlasništva dotadašnjih vlasnika zemljišta. U tu svrhu su, ponajprije država, a zatim i i općine i privatnici, počeli preko ugovora dopuštati pojedincima podizanje zgrada na tuđem zemljištu priznajući im pravo uživanja tih zgrada uz platež godisnje daće.

Ugovor kojim je taj odnos zasnivan bio je ili locatio - conductio, tj. uzimanje zemljišta u zakup, ili emptio - venditio, tj. kupovina prava uživanja zgrade.

Uživatelj (superficiarius) nije stjecao nikakvo stvarno pravo nego samo obvezni zahtjev prema vlasniku zemljišta koji je mogao ostvariti odgovarajućom tužbom (actio ex conducto ili actio ex empto). Ipak, zahvaljujući djelatnosti pretora superficies je postupno počeo dobivati karakter stvarnog prava. Superficijar je zastićen posesornim interdiktima, kao i posebnim interdiktom de superficie, a u Justinijanovom pravu su mu priznate kao utiles sve tužbe koje pripadaju vlasniku (utilis rei vindicatio, negatoria i confessoria).

Superficijar je mogao prenositi svoje pravo poslovima inter vivos i mortis causa i osnivati na superficiesu quasiususfructus i ostale služnosti.