Suvlasništvo - CONDOMINIUM

Suvlasništvo (condominium, comproprietas) je vlasništvo više osoba na istoj fizičkoj nepodjeljenoj stvari, po dijelovima koji su alikvotno (idealno) određeni.

Suvlasništvo može nastati pravnim poslovima inter vivos (ugovorom), ili mortis causa (oporukom); odlukom državnog organa; zakonom.

Alikvotni dio je samostalna stvar u pravnom prometu, može biti predmet u pravnim poslovima.

Svaki suvlasnik može samostalno raspolagati svojim alikvotnim dijelom ali ne može sklapati pravne poslove koji se ne odnose na stvar kao cjelinu, bez saglasnosti svih suvlasnika.

Za raskid suvlasničke zajednice, postoje sljedeće tužbe:

* ACTIO FAMILIAE ERCISCUNDAE - ako je suvlasništvo nastalo nasljedstvom;

* ACTIO FINIUM REGUNDORUM - za uređenje međa između susjednih zemljišta;

* ACTIO COMMUNI DIVIDUNDO - ako je nastalo na drugi način.

Pojam i vrste prava vlasništva

Vlasništvo (dominium, proprietas) je potpuna i isključiva pravna vlast na tjelesnoj stvari (plena in re potestas). Tipične ovlasti u sadržaju prava vlasništva su:

. posjedovanje

. upotreba

. korištenje

. raspolaganje

Tri osnovna elementa vlasništva su:

1. USUS (UTI) - pravo vlasnika da stvar moze upotrebljavati i izvlaciti ekonomske koristi iz nje.

2. FRUCTUS ( FRUI) - pravo sticati sve naravne i gradjanske plodove od stvari.

3. ABUSUS (ABUTI) - pravo raspolaganja sa stvari u pravnim poslovima inter vivos i mortis causa.

Vlasništvo je po svojoj naravi trajno pravo. Moglo se prenijeti na drugoga pravnim poslovima inter vivos i mortis causa. U nekim se slučajevima moglo ugasiti ne prelazeći na novog titulara: propašću stvari, proglašenjem stvari za res extra commercium i derelikcijom. Vlasništvo je prestajalo ako je titular izgubio svojstvo subjekta prava, do čega je dovodila smrt i capitis deminutio (u Justinijanovom pravu capitis deminutio maxima i media).

Razvitkom robne proizvodnje i uvođenjem klasičnog ropstva razvija se klasično robovlasničko privatno vlasništvo koje je bilo osnova na kojoj je nastalo rimsko klasično pravo. Klasično pravo je poznavalo 4 oblika vlasništva:

1. KVIRITSKO VLASNIŠTVO - jedini tip vlasništva koje je priznavalo ius civile. Mogli su ga stjecati samo rimski građani na načine predviđene civilnim pravom. Predmetom ovog vlasništva su bile samo pokretne stvari i italska zemljišta.

2. PRETORSKO (BONITARNO) VLASNIŠTVO - uveli i štitili pretori kako bi u drugoj polovini razdoblja republike olakšali pravni promet na res mancipi. Formalnosti koje predviđa civilno pravo otežavale su njihov promet. Često bi stranke, oslanjajući se na poznanstvo, savjesnost i poštenje prenosile res mancipi putem predaje (traditio), a ne formalističkim načinima (mancipatio, in iure cessio). Takav prenos po civilnom pravu nije proizvodio nikakav učinak (prodavatelj i dalje ostaje kviritski vlasnik, kupac stiče samo pošteni posjed). Stjecatelj ni na koji način nije bio zaštićen protiv moguće prevare. Zato pretor uvodi prigovor prodane i predane stvari (exceptio rei venditae ac traditae), kojim pruža kupcu zaštitu od kviritskog vlasnika, a protiv trećih osoba, koje bi stjecatelju oduzele posjed stvari, postojala je Publicijanska tužba (actio Publiciana) kojom je mogao tražiti posjed stvari natrag.

3. PROVINCIJSKO VLASNIŠTVO - vlasništvo nad zemljištem u provincijama. Smatrano je državnim vlasništvom, na kojem su pojedinci mogli samo steći posjed i plodouživanje, a po uzoru na rimsko vlasništvo zaštićeni su s actio in rem.

4. PEREGRINSKO VLASNIŠTVO - vlasništvo slobodnih stanovnika provincija na zemlji, koju bi im Rimljani nakon osvajanja ostavili, i na ostalim dijelovima imovine. Vlasničke odnose na ovoj imovini su regulisali ius gentium i lokalni običaji provincije.

Justinijan je izbrisao sve razlike i stvorio jedinstveni oblik vlasništva za cijelu državu, za koji je predviđena neformalna tradicija kao redoviti način prenošenja i vlasnička tužba rei vindicatio kao sredstvo zaštite.