Ius civile je pravo razdoblje "kraljevstva" i rane republike. U prvom razdoblju rimske pravne povijesti vrijedi staro ius civile, čiji su osnovni izvori običaji. Novonastala država je formirala svoje pravo tako što je iz običaja preuzela, sankcionirala i prilagodila ona pravila koja su odgovarala njezinim interesima i potrebama.
Karakteristike starog civilnog prava
Staro civilno pravo je nastalo u vrijeme kada je privrednu osnovu rimskog društa činilo kućno privredovanje. Osnovne djelatnosti su bile zemljoradnja i stočarstvo, kojima su se bavili svi članovi kućanstva. Svaka je porodica zadovoljava svoje potrebe radom. Višak proizvoda je bio minimalan pa su slučajevi razmjene bili rijetki. Opće siromaštvo, još uvijek nedovoljno razvijene funkcije države i primitivan mentalitet su stvorili nerazvijen i primitivan pravni sistem. Još uvijek je postojao elemenat kolektivnog vlasništva naslijeđen iz gentilnog uređenja. Privatno vlasništvo se tek razvija i učvršćuje, posebice preko porodičnog starješine, čija vlast nad članovima porodice i porodičnom imovinom postaje neograničena. Razmjena dobara je bila nerazvijena, pa je i obvezno pravo bilo siromašno. Pravo je u ovom razdoblju bilo u uskoj vezi sa religijom. Jedini poznavatelji i čuvari pravnih poslova bili su svećenici (pontifices), a vrhovni svećenik (pontifex maximus) je bio nadležan za autentično tumačenje pravnih propisa. Ipak već u ovom razdoblju počinje se odvajati pravo od religije, tj. svjetovna pravila (ius) od religijskih (fas). Primitivni uvjeti u kojima se odvijao pravni život imali su za posljedicu da je forma u kojoj je pravni posao poduziman, bila od presudne važnosti za njegovu valjanost. Pravnu zaštitu su uživali samo oni poslovi koji su bili sklopljeni u unaprijed propisanoj formi. Ta se forma sastojala u izgovaranju svečanih riječi i vršenju određenih gesta, stoga se može zaključiti da pravne poslove obilježava izraziti formalizam i simbolika.
Dužnik mora ispuniti obvezu, jer ga na to prisijlavaju izgovorene riječi i geste. Nije se uvažavala volja stranaka, kao ni ekonomski cilj (causa) koji su stranke htjele postići pravnim poslom. Zato pravne poslove ovog razdoblja karakterizira apstraktnost.
Rimsko pravo je u najstarijem razdoblju bilo i mnogo konzervativno, jer su Rimljani smatrali da su božanski preci i religija stvorili svečane formule kojima su sklapani poslovi, te da ih zbog toga nije moguće mjenjati niti je lahko stvarati nove.
Staro ius civile bilo je nedostupno pokorenim narodima ne samo zbog njegove konzervativnosti nego i zbog načela personaliteta koje je vrijedilo i u starim pravima. Propisima civilnog prava su se mogli koristiti samo Rimljani. Personalnost je još jedno bitno obilježje civilnog prava.
Rimsko pravo najstarijeg razdoblja karakterizira i primitivizam koji se najviše očitavao u oblasti zaštite prava. Sve do II st. n. e bila je dopuštena samopomoć kao način zaštite privatnih prava. Rimski građani su putem samopomoći prinuđivali sugrađane na ispunjavanje obveza. Tek kada sami u tome ne bi uspjeli, tražili su intervenciju državnig organa.
Nema komentara:
Objavi komentar