srijeda, 26. prosinca 2007.

Zemljišne služnosti - SERVITUTES PRAEDIORUM

Zemljišne služnosti (servitutes praediorum) su stvarna prava koja daju, određenom vlasniku jednog zemljišta, koje se naziva povlasno ili gospodujuće dobro (praedium dominans), određene ovlasti nad susjednim zemljištem, koje se naziva poslužno dobro (praedium serviens).



Zemljišne služnosti su trajna prava, tj. na postojanje i trajanje zemljišnih služnosti ne utiče promjena vlasnika povlasnog ili poslužnog dobra (pr. kupoprodajom, darovanjem ili nasljedstvom).

Zemljišna služnost je nerazdvojiva od zemljišta, jer leži na poslužnom dobru i postoji u korist vlasnika povlasnog dobra.

Zemljišta su morala biti susjedna, mada je u klasičnom pravu veća važnost polagana na gospodarsku korist.

Zemljišne služnosti su nedjeljiva prava, tj. nisu se mogla sticati ni gubiti po alikvotnim dijelovima.



Zemljišne služnosti se dijele na:



1. poljske ili seoske (servitutes praediorum rusticorum)

2. gradske (servitutes praediorum urbanorum)



Kriterij razlikovanja je priroda i namjena povlasne nekretnine. Poljske služnosti - kad je povlasna nekretnina namjenjena poljoprivrednom iskorištavanju; gradske služnosti - vezane za stanovanje.



Poljske služnosti se mogu svrstati u četiri skupine:




* služnosti puta



* služnosti vode


* služnosti ispaše

* služnosti vađenja građevinskog materijala



Najstarije poljske služnosti su bile služnosti puta: iter - pravo prelaska pješice preko tuđeg zemljišta; via - pravo prelaska kolima; actus - pravo gonjenja stoke; aquaeductus - pravo dovođenja ili provođenja vode kanalima preko tuđeg zemljišta u svrhu natapanja. Ove su služnosti smatrane za res mancipi i zasnivane su mancipacijom. Sve ostale poljske služnosti koje su nastale nakon ovih nisu više smatrane za res mancipi.



Gradske služnosti se mogu svrstati u tri kategorije:



* prva, osigurava građenje kuće

* druga, osigurava svjetlo i pogled

* treća, odvođenje kišnice i otpadnih voda



U prvu kategoriju spadaju služnosti koje ovlašteniku daju pravo da upotrijebi tuđi zid ili tuđi zračni prostor za potrebe svoje zgrade. Tu se ubrajaju:

- servitus oneris ferendi - pravo prisloniti zgradu na tuđi zid;

- servitus tigni immittendi - pravo ugraditi u tuđi zid grede ili dr. građ. materijal;

- servitus proiciendi - pravo protegnuti svoj balkon ili terasu u zračni prostor nad tuđim zemljištem;

- servitus protegendi - pravo protegnuti svoj krov nad tuđim zemljištem;



U drugu kategoriju spadaju:

- servitus altius non tollendi - vlasnik služnog zemljišta ne smije na tom zemljištu graditi ili podići spratove na zgradi preko određene visine;

- servitus ne luminibus officiatur - vlasnik služnog zemljišta ne smije zatvoriti svjetlo gospodujućem zemljištu;

- servitus ne prospectui officiatur - vlasnik služnog zemljišta ne smije zatvoriti pogled gospodujućem zemljištu;



U treću kategoriju spadaju služnosti koje osiguravaju:

- servitus stillicidii - pravo na odvođenja kišnice na služno zemljište;

- servitus fluminis - pravo na odvođenje vode u većim količinama;

- servitus cloacae - pravo voditi jarke za odvođenje otpadnih voda;

Služnosti - SERVITUTES (uvod)

Služnosti (servitutes) su stvarna prava na tuđoj stvari, na temelju kojih se dopušta određeno korištenje tuđom stvari u interesu nekog zemljišta ili neke osobe.



Na temelju prava služnosti ovlaštenik ponekad ima pravo upotrebljavati tuđu stvar na određeni ograničeni način, ponekad ima pravo ubirati plodove i druge koristi od stvari, ili ponekad pravo da zabrani vlasniku služne stvari određene naprave (pr. pravo da zabrani susjedu podizanje sprata na svojoj kuci).



Još u starom Rimu javlja se potreba za uspostavljanjem zemljišnih služnosti (i to poljskih/seoskih), kako bi se omogućio nesmetan prolaz do svog zemljišta, odvođenje i dovođenje vode itd. U najstarijem razdoblju Rimljani još nisu shvatali da se tu radi o posebnom stvarnom pravu, nego su najstarije poljske služnosti: iter, actus, via i aquaeductus smatrali za res mancipi i zasnivali ih mancipacijom. Sve ostale zemljišne služnosti koje su nastale nakon ovih nisu smatrane za res mancipi i zasnivane su uz pomoć in iure cessio.



Zemljišne služnosti na provincijskim zemljištima su zasnivane neformalnim ugovorima (paktima) koji bi bili potvrđeni stipulacijom (pactionibus et stipulationibus). U postklasičnom razdoblju, služnosti su se mogle prenositi i zasnivati običnom tradicijom i faktičnim vršenjem, ukoliko bi vlasnik služne stvari to trpio (patientia).

Uz mnoge novonastale društvene promjene (Punski ratovi, porast urbanizacije), javljaju se zemljišne služnosti u korist stambenih objekata kojima je svrha olakšati održavanje zgrada ili poboljšati upotrebu zgrade i građevinskog zemljišta. To su gradske služnosti.



Krajem razdoblja republike nastaju osobne služnosti, koje je klasično pravo smatralo samostalnim pravnim ustanovama. Tek Justinijan navodi četiri samostalna prava na tuđoj stvari, ustanovljena u korist određene osobe, u kategoriju osobnih služnosti. To su:



* ususfructus

* usus

* habitatio


* operae servorum vel animalium





Osobne služnosti su osnivane najčešće jednostranim naredbama (legatom).




Služnosti su stvarna prava i za njih vrijede osnovna načela i karakteristike stvarnih prava. Zaštićene su tužbama in rem, koje titular prava služnosti može podići protiv bilo koje osobe, uključujući i vlasnika, koja ga sprječava u uživanju njegovog prava. U Justinijanovom pravu se uvodi jedinstvena tužba za zaštitu titulara služnosti nazvana actio confessoria. Ovom tužbom je postizana uspostava stanja koje odgovara tužiteljevu pravu, naknada štete, kod uzufrukta povratak plodova i davanje sigurnosti da tužitelj neće biti ubuduće smetan.



Obilježja služnosti:



* služnosti su stvarna prava na tuđoj stvari, tj. ne može postojati služnost na vlastitoj stvari

  (nemini rea sua servit)

* služnost se ne može sastojati u činjenju, tj. vlasnik poslužnog dobra nije obavezan ni na kakvo činjenje. On samo mora trpjeti radnju titulara prava služnosti

  (servitus in faciendo consistere nequit)

* služnost ne može postojati na služnosti, tj. titular prava služnosti ne smije konstituisati novu služnost u korist trećih osoba

  (servitus servitutis esse non potest)

* služnosti moraju biti korisne, tj. služnost mora zadovoljavati određenu potrebu i imati razumnu svrhu

  (utilis)

* služnosti se moraju izvršavati obzirno, tj. titular prava služnosti svojim ovlastima treba da što manje opterećuje poslužno dobro, a vlasnik poslužnog dobra ne smije otežavati ili onemogućavati titulara u izvršavanju služnosti

  (civiliter)



Vrste služnosti:



Služnosti se dijele na:

1. zemljišne (stvarne, realne)

2. osobne

četvrtak, 13. prosinca 2007.

ACTIO NEGATORIA

Actio negatoria je služila za zaštitu kviritskog vlasništva, a podizana je u slučajevima kada kviritski vlasnik nije bio lišen posjeda stvari, niti mu je osporavano njegovo pravo vlasništva, već kada je neka osoba tvrdila da ima neko stvarno pravo na stvari (primjer, pravo služnosti ili založno pravo).



Cilj tužbe je utvrđivanje da tuženikovo pravo ne postoji i da se ostvari prestanak uznemiravanja.



Tužitelj je morao dokazati činjenicu uznemiravanja i svoje pravo vlasništva, što mu je puno lakše nego u reivindikacionoj parnici jer je kod negatorne tužbe tužitelj i vlasnik i posjednik.

S druge strane, tuženik je morao dokazati da mu pripada pravo koje zahtjeva. Ako ne bi uspio dokazati postojanje prava koje je tvrdio da ima, ili koje je već vršio (primjer, započeo gradnju kuće na tuđem zemljištu), osuđivan je na temelju negatorne tužbe na uspostavljanje prijašnjeg stanja (restitutio), na nadoknadu izgubljenih koristi (commoda) i počinjene štete, kao i na polaganje kaucije da više neće ometati vlasnika (cautio de amplius non turbando).

srijeda, 12. prosinca 2007.

ACTIO PUBLICIANA

Actio Publiciana je služila za zaštitu bonitarnog vlasništva, a od razdoblja Justinijanovog prava upotrebljavana je za zaštitu poštenih posjednika, nositelja prava osobnih služnosti i ovlaštenika iz dugoročnih ugovora o zakupu zemljišta.



Uvedena je krajem razdoblja republike kako bi se omogućila pravna zaštita bonitarnom vlasniku u slučaju da izgubi posjed stvari. Ona spada u fikticijske tužbe (actio fikticia), jer je pretor u njezinoj formuli nalagao sucu da sudi kao da je rok dosjelosti već protekao. Stjecatelj, koji je na osnovu toga, imao položaj uzukapijenta, bi postao kviritskim vlasnikom. Zahvaljujući ovoj fikciji bonitarni vlasnik je mogao zahtjevati stvar od bilo koje osobe, uključujući i kviritskog vlasnika ako je ovaj njegovu stvar prodao.



Actio Publiciana se koristila i za zaštitu posjednika koji je stvar stekao u dobroj vjeri i na temelju valjanog pravnog naslova od nevlasnika.



Kada bi pošteni posjednik izgubio posjed stvari, mogao ju je zahtjevati natrag od svakog trećeg slabijeg posjednika, ali ne i od kviritskog vlasnika. U slučaju spora između dva poštena posjednika koji su stvar stekli od istog otuđivatelja, vrijedilo je načelo prior tempore, potior iure (jači je onaj kojem je stvar bila prije predana), ali ako su stvar stekli od različitih otuđivatelja, jačim je smatran onaj koji je stvar posjedovao u vrijeme podizanja tužbe.

REI VINDICATIO

U vršenju svojih ovlasti, vlasnik može biti ometan na dva načina:



* oduzimanjem posjeda stvari (kada će podići vlasničku - petitornu tužbu i preko nje zatražiti natrag posjed stvari - rei vindicatio)

* uzurpiranjem nekih prava na korištenje stvari (koja zapravo uopće ne postoje, kao npr. prava služnosti i u tom slučaju vlasniku na raspolaganju stoji actio negatoria).




REI VINDICATIO




Rei vindicatio je tužba kojom vlasnik, koji nije bio u posjedu stvari, tuži posjednika svoje stvari i traži priznanje vlasništva kao i vraćanje posjeda.



U reivindikacionoj parnici tužitelj je vlasnik koji je izgubio posjed stvari, dok je tuženik posjednik koji vlasniku poriče njegovo pravo na stvar. Cilj parnice je utvrditi ko je od njih vlasnik.



U legisakcionom postupku obje stranke su morale utvrditi svoje pravo vlasništva da bi došlo do parnice. Stranka koja bi izgubila spor, gubila bi i okladu (sacramentum), a obavezu vraćanja stvari imali su jamci koje je tuženi posjednik imenovao na početku parnice.



U formularnom postupku presuda je glasila na novčanu protuvrijednost stvari (condemnatio pecuniaria), koja je ustanovljena na temelju procjene tužitelja, učinjene pod prisegom. Formula je sadržavala tzv. arbitrarnu klauzulu, kojom je tuženi pozivan da vrati stvar. Tako je na posredan način tužitelj mogao doći do stvari.



U ekstraordinarnom postupku presuda je glasila na vraćanje stvari i izvršavali su je državni organi prinudnim oduzimanjem stvari i predajom tužitelju.



U vlasničkoj parnici tužitelj mora dokazati:



1. svoje vlasništvo;

2. tuženikovu faktičnu vlast na stvari;

3. identitet stvari;



Tužitelj dokazuje svoje pravo vlasništva dokazivanjem postojanja pravnih činjenica i pretpostavki potrebnih za sticanje prava vlasništva. Ako tvrdi da je vlasništvo stekao originarnim putem, tada mora dokazati postojanje činjenica potrebnih za takav način sticanja stvari (recimo ako tvrdi da je vlasništvo stekao dosjelošću, mora dokazati postojanje pet pretpostavki za dosjelost).

U slučaju da se tužitelj poziva na neki od derivativnih načina sticanja vlasništva, mora dokazati:



* naslov sticanja - titulus

* način sticanja - modus

* vlasništvo prethodnika - što je i najteže dokazati, posebice ako je ono stečeno derivativnim putem (vlasništvo se tada dokazuje sve dok se ne pronađe prethodni vlasnik koji je vlasništvo stekao originarnim putem).



U formularnom i ekstraordinarnom postupku tuženik ne mora ništa dokazivati jer je teret dokazivanja na tužitelju. U skladu sa pravilom in pari causa melior est condicio possidentis (ako se dvojica pozivaju na istu osnovu, bolje prolazi onaj kod kojeg se stvar nalazi), u korist posjednika djeluje pretpostavka da je vlasnik, dok se suprotno ne dokaže. Ako tužitelj ne uspije dokazati svoje pravo vlasništva, stvar će ostati kod tuženog posjednika.




Slučaj pasivne legitimacije: ako bi detentori i pošteni posjednici imenovali osobu u čije su ime držali stvar/od koje su je stekli, te bi osobe onda imale pasivnu legitimaciju, iako u datom momentu nisu bile u posjedu spornog predmeta, a detentori i pošteni posjednici bi izbjegli položaj tuženika.




Predmetom reivindikacije mogli su biti svi predmeti na kojima se može zasnovati kviritsko vlasništvo. Kako je identitet generičkih stvari teško dokazati, reivindikacijom se mogao tražiti samo povrat individualno određenih stvari.



Presudom nije odlučivano samo o spornom predmetu, nego i o svim potraživanjima (causa rei), koja su se mogla odnositi na:



1. povrat i nadoknadu plodova (ako je riječ o plodonosnoj stvari);

2. nadoknadu štete (ako je stvar bila potrošena, oštećena ili uništena);

3. nadoknadu troškova koje je posjednik imao na stvari;



Ako je predmet spora bila plodonosna stvar, trebalo je riješiti pitanje naknade plodova kojih je vlasnik bio lišen jer je stvar bila kod posjednika. Pošteni posjednik odgovara za plodove koji još uvijek postoje (fructus extantes) u času litiskontestacije, a nakon litiskontestacije obavezan je nadoknaditi vrijednost svih plodova koje je ubrao (fructus percepti) ili propustio ubrati (fructus percipiendi). Nepošteni posjednik mora nadoknaditi vrijednost svih ubranih plodova (fructus percepti), kao i onih koje je propustio ubrati (fructus percipiendi) i onih koje je potrošio (fructus consumpti) i to za sve vrijeme trajanja posjeda, prije i poslije litiskontestacije, a nakon litiskontestacije odgovara i za plodove koje bi mogao polučiti (imati?) samo vlasnik - tužitelj.



Nadoknada štete do koje je moglo doći na spornom predmetu je rješavana u ovisnosti o činjenici je li stvar bila kod poštenog ili kod nepoštenog posjednika. Pošteni posjednik je morao odgovarati za štetu koju bi stvar pretrpila tek nakon litiskontestacije. Nepošteni posjednik je morao odgovarati za propast i oštećenje stvari za sve vrijeme trajanja posjeda, a nakon litiskontestacije je odgovarao i za slučajnu propast stvari.

Posjednik je mogao istaknuti protuzahtjeve za nadoknadu troškova i izdataka koje je imao na stvari. Posjednik je mogao napraviti troškove:



* koji su bili nužni za održavanje stvari (impensae necessariae);

* koji su bili korisni i kojima je objektivno povećana vrijednost stvari (impensae utiles);

* radi uljepšavanja stvari i u luksuzne svrhe (impensae voluptuariae);



Pitanje nadoknade troškova je također ovisilo o tome da li se radi o poštenom ili nepoštenom posjedniku. Pošteni posjednik je mogao zahtjevati nadoknadu nužnih i korisnih troškova i imao je pravo zadržati stvar (ius retentionis) sve dok mu ih vlasnik ne nadoknadi. Nepošteni posjednik je dobio u Justinijanovom pravu pravo na nadoknadu nužnih troškova i pravo da ono što je uložio kao impensae utiles može odnijeti (ius tollendi) ako se time neće nanijeti šteta samoj stvari. Vlasnik je s druge strane obojici i poštenom i nepoštenom posjedniku morao samo priznati ius tollendi.

srijeda, 5. prosinca 2007.

TRADITIO - predaja stvari

Traditio (predaja stvari) je neformalan, kauzalan i derivativan način sticanja vlasništva po ius gentiumu, koji se vrši predajom posjeda stvari. 



Tradicijom se prenosilo kviritsko vlasništvo na res mancipi i pretorsko (bonitarno) vlasništvo na res mancipi. Kada je u Justinijanovom pravu ukinuta razlika između res mancipi i res nec mancipi, tradicija je postala jedini derivativni način sticanja jedinstvenog vlasništva.



Da bi putem tradicije došlo do sticanja vlasništva, moraju se ispuniti određeni uvjeti:



1. sposobni subjekti tradicije

2. volja subjekata da se izvrši prenos (zasnivanje prava vlasništva)

3. pravna osnova tradicije (iusta causa traditionis) i


4. predaja stvari




Kod svake tradicije moraju postajati dva subjekta: otuđivatelj stvari (tradens) i stjecatelj (accipiens). Tradens mora biti vlasnik stvari da bi mogao prenijeti vlasništvo na stjecatelja. Za tradiciju, kao i za druge derivativne načine sticanja vlasništva, vrijedi pravilo da niko na drugog ne može prenijeti više prava nego što i sam ima. Tradiciju su mogli upražnjavati svi slobodni stanovnici rimske države kojima je ius gentium priznavalo imovinsku sposobnost.




Subjekti tradicije su morali očitovati volju da žele otuđiti stvar, tj. steći vlasništvo na njoj. Kod otuđivatelja je morala postojati volja da prenese vlasništvo na stvari (animus dominii transferendi), a kod stjecatelja volja da primi stvar u vlasništvo (animus dominii adquirendi).




Da bi tradicija bila valjana, volja subjekata je morala biti zasnovana na pravnom razlogu (iusta causa traditionis), a to je mogao biti svaki pravni akt koji je bio usmjeren na sticanje vlasništva.



Na kraju bio je potreban i sam akt predaje stvari.

IN IURE CESSIO

In iure cessio je derivativni način sticanja vlasništva po civilnom pravu koji se sastojao u prividnoj parnici (lis imaginaria) radi priznanja vlasništva.



Odvijala se uz sudjelovanje pretora, dotadašnjeg vlasnika (in iure cedens) i stjecatelja (vincidans). Stjecatelj bi izgovorio svečanu formulu prisvajanja - vindicatio, kojom je tužitelj u postupku legisakcije in rem otvorio postupak. Ako dotadašnji vlasnik ne bi izgovorio formulu protutvrdnje (contravindicatio), pretor bi dosudio stvar stjecatelju (addictio). Tako bi fiktivna parnica završila.



Zbog svoje apstraktnosti, in iure cessio se koristila u različite svrhe:



* za prijenos vlasništva na res mancipi i res nec mancipi

* za osnivanje, prijenos i ukidanje prava

* za osnivanje i ukidanje služnosti

* za ustupanje nasljedstva

* za oslobađanje robova (manumissio vindicta).



In iure cessio je fiktivna parnica o vlasništvu, tako da otuđivatelj nije odgovarao za evikciju. Na osnovu in iure cessio nisu nastajale actio auctoritatis i actio de modo agri.

utorak, 4. prosinca 2007.

MANCIPATIO

Mancipacija je najvažniji derivativni način sticanja vlasništva po propisima civilnog prava. Mancipacija je svečani formalistički pravni čin kojim se prenosilo kviritsko vlasništvo na res mancipi.



U aktu mancipacije morali su sudjelovati mancipant - otuđivatelj, mancipatar - stjecatelj, osoba koja je držala vagu na kojoj su vagani komadi bakra ili bakarne šipke i petorica svjedoka, rimskih građana. Na mjestu gdje se vršila mancipacija morao je biti i predmet na kojem se htjelo prenijeti pravo vlasništva ili njegov simbol. Mancipatar je, držeći rukom predmet, morao izgovoriti svečanu formulu kojom je tvrdio da je stvar postala njegova - nuncupatio i predao bi komad bakra mancipantu kao simboličnu cijenu. Otuđivatelj - mancipant bi šutnjom priznao kupčevu tvrdnju.



Kada je uveden kovani novac određene vrijednosti, nije više bilo potrebno vagati bakrene šipke. Mancipacija je od tada postala simbolični akt - imaginaria venditio, za koji je civilno pravo odobravalo prenos kviritskog vlasništva.



Nakon što je postala apstraktan pravni čin, mancipacijom se prenosilo vlasništvo bilo kojeg naslova (kupoprodaje, miraza, zajma, darovanja); zasnivanje osobnopravne vlasti (muževljeve vlasti nad ženom - coemptio, zasnivanje očinske vlasti - adoptio i oslobađanje od očinske vlasti - emancipatio; oslobađanje od obveze - solutio per aes et libram; oporučivanje - testamentum per aes et libram.



Mancipant je morao jamčiti mancipataru za evikciju. Ako bi treća osoba podigla vlasničku tužbu tvrdeći da je mancipirana stvar njezino vlasništvo, mancipatar je imao pravo pozvati mancipanta da se upusti u spor sa navodnim kviritskim vlasnikom. Ukoliko bi to mancipant odbio, ili ako bi spor izgubio, mancipatar je mogao podići actio auctoritatis na temelju koje bi dobio dvostruku vrijednost evinciranog predmeta.



Ako je bilo mancipirano zemljište, pa se kasnije pokazalo da je zemljište manje veličine nego što je mancipant tvrdio, mancipatar je mogao uz actio de modo agri dobiti dvostruku vrijednost nedostajuće površine.



U Justinijanovom pravu mancipacija je bila formalno ukinuti i zamjenjena tradicijom.

Dosjelost po Justinijanovom pravu - LONGI TEMPORIS PRAESCRIPTIO ID LONGISSIMI TEMPORIS PRAESCRIPTIO

Uzukapija je kao pravni posao civilnog prava bila pristupačna samo rimskim građanima, a u pogledu nepokretnosti mogla se primjenjivati samo na italska zemljišta, zato je pravni poredak za provincijska zemljišta uveo institute LONGI TEMPORIS PRAESCRIPTIO i LONGISSIMI TEMPORIS PRAESCRIPTIO.




Longi temporis praescriptio - LTP



Do Justinijana, kviritsko vlasništvo se moglo sticati samo na italskim zemljištima; uzukapijom se nisu mogli služiti peregrini. U početku je LTP imala samo učinak prigovora protiv vlasnikove tužbe. Kasnije je postala sredstvo i za pokretne stvari, ali je tu vrijedila samo za peregrine. Takav prigovor mogao se uspješno suprotstaviti od strane provincijalnog posjednika protiv provincijskog vlasnika sa zahtjevom za povrat stvari i to nakon 10 godina (ako su boravili u istoj pokrajini/općini/provinciji), tj. nakon 20 godina (ako ne borave u navedenim područjima).



Longissimi temporis praescriptio - LSTP



Od vremena Konstantina, onaj koji je posjedovao stvar vec 40 godina, mogao je odbiti vlasnikovu tužbu, bez obzira na TITULUS i BONA FIDES. Tu se radi o zastari vlasničke tužbe, a ne o sticanju vlasništva. Kasnije se vremenski rok pomjera na 30 godina i time se štiti dugoročni posjednik bez obzira na koji je način došao do posjeda stvari. On time ne postaje vlasnik i ne može tražiti stvar stvarnopravnom tužbom od dosadašnjeg vlasnika ili od trećeg ako izgubi posjed. On samo odbija tužbu, ukoliko je prošao navedeni rok, a on stvar još uvijek posjeduje.



Dosjelost po Justinijanu



REDOVNA DOSJELOST - usucapio i LTP su je činile. Usucapio postaje dosjelost na pokretnim stvarima koja traje 3 godine, a LTP je dosjelost na nepokretnim stvarima koja traje 10 godina (ako su boravili u istoj pokrajini/općini/provinciji) i 20 (ako ne borave u navedenim područjima). Vrijede i dalje iste pretpostavke (5 pretpostavki obrađenih u uzukapiji).




IZVANREDNA DOSJELOST - čini je LSTP. Posjednik koji je posjedovao stvar 30 godina stiče ne samo pravo da odbije vlasnikovu tužbu, nego i zaista STIČE vlasništvo. S actio in rem može tražiti povrat povrat stvari, ako bi izgubio njen posjed. Potrebne pretpostavke su bile protek roka od 30 godina i bona fides.

ponedjeljak, 3. prosinca 2007.

Dosjelost - USUCAPIO

Dosjelost (usucapio) je originarni način sticanja vlasništva, posjedovanjem određene stvari kroz određeno vrijeme uz pravno priznati naslov i dobru vjeru.



Vrijeme je jako bitan elemenat za dosjelost. Uzukapija je služila pretvaranju faktičnog u pravno stanje, odnosno pretvaranjem posjeda u pravo vlasništvo.



Uzukapija je u svom razvoju prošla kroz dvije faze:



* uzukapija po civilnom pravu

* uzukapija po klasičnom pravu



Pravni režim uzukapije po civilnom pravu je bio dosta liberalno postavljen i ona je tada poslužila legaliziranju posjeda pripadnika vladajućih slojeva nad novoosvojenim teritorijama. Zakon je za uzukapiju određivao samo rokove posjedovanja i to za pokretne stvari godinu dana, a za nepokretne dvije godine. Još je bilo određeno da su od uzukapije bile izuzete ukradene stvari - res furtivae i silom oduzete stvari - res vi possessae. Kada je završen proces legaliziranja posjeda vladajućih slojeva, pravni režim uzukapije po klasičnom pravu je znatno pooštren, tako se utvrđuje čitav niz pretpostavki koje su morale biti ispunjene (pet pretpostavki):



1. RES HABILIS - predmet dosjelosti su mogle biti stvari sposobne za privatno vlasništvo, ukoliko se nije radilo o stvarima na kojima je uzukapija bila zabranjena. Dosjelost nije bila moguća na stvarima koje su bile van pravnog prometa - res extra commercium, na ukradenim stvarima - res furtivae, silom otetim stvarima - res vi possessae, na res mancipi koje je žena otuđila bez tutorova odobrenja, zatim na stvarima pupila i minora...



2. TITULUS (IUSTA CAUSA) - posjed je morao biti zasnovan na valjanoj pravnoj osnovi, a to je najčešće pravni posao čiji je cilj prenos vlasništva.



3. BONA FIDES - posjednik mora biti u uvjerenju da je stekao vlasništvo, tj. mora se nalaziti u oprostivoj bludnji o valjanosti pravne osnove sticanja stvari. Bona fides - dobra vjera, poštenje; u pravnom prometu predstavlja uvjerenje posjednika o ispravnosti i zakonitosti njegovog posjedovanja. Bona fides se uvijek pretpostavljala i bila je oboriva pravna pretpostavka - PRAESUMPTIO IURIS, protiv koje je bilo dozvoljeno isticanje suprotnih dokaza. Bona fides je morala postojati u času uzimanja stvari u posjed. Ukoliko bi posjednik naknadno saznao o nekim manjkavostima njegovog posjeda, to neće utjecati na daljnji tok uzukapije, jer je vrijedio princip mala fides superveniens non nocet (kasnije pridošla zla vjera/nesavjesnost ne škodi).



4. USUS POSSESSIO - uzukapijens je morao imati faktičnu vlast na stvari i volju zadržati je za sebe (CORPUS ET ANIMUS REM) sve vrijeme trajanja roka potrebnog za dosjelost. Ukoliko bi došlo do prekida posjeda i njegovog ponovnog uspostavljanja, rok uzukapije bi počinjao nanovo teći. Pokretanje vlasničke tužbe - rei vindicatio, nije dovodio do prekida dosjelosti; to je mogla učiniti samo presuda.



5. TEMPUS - vrijeme posjedovanja, odnosno određeni rok za dosjelost. Taj rok je ostao isti i u klasičnom pravu, kao i u civilnom - za pokretne stvari jedna godina, a za nepokretne dvije godine.

nedjelja, 2. prosinca 2007.

COMMIXTIO, CONFUSIO, FRUCTUS

Mješanje pokretnih tvrdih stvari (žita - COMMIXTIO) ili tekućine (vina - CONFUSIO) je poseban slučaj originarnog stjecanja vlasništva.




Mješanjem ne nastaje nova stvar, nego dolazi do suvlasništva, ako je do mješanja došlo voljom vlasnika, ili ako je do mješanja došlo bez njihove volje. Svaki od vlasnika zadržava svoje pravo vlasništva na pomješanom dijelu.



Ako je razdvajanje bilo moguće, stajala im je na raspolaganju tužba za izlučenje - actio ad exhibendum i vlasnička tužba - rei vindicatio, a ako razdvajanje nije bilo moguće, svaki je vlasnik mogao zahtjevati samo odgovarajući dio stvari.



Stjecanje plodova



Odvajanjem od plodonosne stvari plodovi postaju samostalne stvari i predmet samostalnog prava vlasništva.



Ako se plodonosna stvar nalazila u posjedu vlasnika, vlasnik će već odvajanjem/separacijom steći pravo vlasništva na plodovima.



Ako je vlasnik određenim pravnim poslovima prenio pravo ubiranja plodova na druge osobe (dugoročni, kratkoročni ugovori o zakupu zemljišta, ugovor o antihrezi ili na temelju plodouživanja), ili ako je bez svog pristanka bio lišen posjeda stvari i nije bio u mogućnosti koristiti se plodovima.



Ukoliko je zemljište bilo dato u dugoročni zakup sa stvarnopravnim učinkom, vektigalist, odnosno emfiteuta su stjecali vlasništvo na plodovima već separacijom ili odvajanjem od plodonosne stvari i pri tome su imali prednost pred vlasnikom.



Slično vrijedi i za poštenog posjednika (possessor bonae fidei) koji je sticao vlasništvo na plodovima u momentu separacije kao nagradu za obradu i brigu o zemljištu.

Nepošteni posjednik (possessor malae fidei) nije imao pravo sticati plodove i vlasniku je odgovarao ne samo  za ubrane (fructus percepti) i potrošene (fructus consumpti), već i za one koje je propustio ubrati (fructus percipiendi).



Kratkoročni zakupnici zemljišta, plodouživatelji i ovlaštenici na temelju ugovora o antihrezi su sticali vlasništvo na plodovima tek percepcijom (uzimanjem plodova u svoju faktičnu vlast).

Prerada stvari - SPECIFICATIO

Prerada stvari (specificatio) - poseban slučaj akcesije. Kod prerade stvari dolazi do sjedinjavanja tuđeg materijala i rada samog prerađivača.



Na pitanje treba li nova stvar pripasti vlasniku materijala ili prerađivaču, Sabinovci su odgovarali da treba pripasti vlasniku materijala, ali je vremenom prevladalo mišljenje Prokulovaca koji su davali prednost radu. Prerađivač je uvijek bio dužan nadoknaditi vlasniku vrijednost materijala.



Rješenje Justinijanovog prava glasi:

ako nova stvar može biti vraćena u prvobitno stanje, pripada vlasniku materijala, a ako to nije moguće, pripada prerađivaču, ako je bio bona fide.

subota, 17. studenoga 2007.

Priraštaj - ACCESSIO

Priraštaj (accessio) je stjecanje vlasništva spajanjem stvari različitih vlasnika u novu cjelinu pri čemu sporedna stvar, sjedinjena s glavnom, prestaje biti samostalnim predmetom vlasništva.



Vlasnik novonastale cjeline je vlasnik glavne stvari, a koja je glavna stvar i koja sporedna odlučivalo se od slučaja do slučaja. Glavnom stvari je najčešće smatran dio koji je održavao bit cjelokupne nove stvari.



Slučajevi akcesije obuhvataju sjedinjenje pokretnih stvari s pokretnim, pokretnih s nepokretnim i spajanje između dijelova jedne nepokretne stvari i dijelova druge nepokretne stvari.



1. Priraštaj pokretnih stvari postoji kada se jednoj stvari, kao osnovnoj, doda druga, tako da obje stvari pripadnu vlasniku važnije od njih (primjer: tuđom bojom obojiti vlastitu tkaninu).



2. Spajanje pokretnih stvari s nepokretnim javlja se u sljedećim slučajevima:



* satio - sijanje na tuđem zemljištu;

* implantatio - sađenje na tuđem zemljištu;

* inaedificatio - građenje na tuđem zemljištu, ili građenje tuđim materijalom na vlastitom zemljištu.



Za navedene slučajeve vrijedi pravilo superficies solo cedit, odnosno, da sve što je posijano, posađeno i sagrađano na tuđem zemljištu, ili izgrađeno tuđim materijalom na svom zemljištu pripada vlasniku zemljišta jer se zemljište smatra glavnom stvari.



3. Priraštaj dijelova jedne nepokretne stvari s dijelovima druge nepokretne stvari, postoji u sljedećim slučajevima:



* alluvio - kada rijeka naslaže nanos uz obalu i time uveća zemljišta uz obalu;

* avulsio - kada rijeka odnese komad zemljišta zajedno s drvećem, pa ono pusti korijenje u zemljište na koje je donijeta;

* alveus derelictus - kada rijeka napusti svoje korito;

* insula in flumine nata - kada se pojavi otok u rijeci; vlasnici priobalnih zemljišta dijele korito, odnosno otok, po liniji povučenoj sredinom rijeke.

petak, 16. studenoga 2007.

Nalaz blaga - THESAURUS

Blago (thesaurus) predstavljaju pokretne stvari veće vrijednosti, čiji vlasnik nije više poznat.



Rješenja:



* blago pronađeno na svom zemljištu u cjelini pripada vlasniku zemljišta;

* blago pronađeno na tuđem zemljištu djelilo se na jednake dijelove između nalaznika i vlasnika.

nedjelja, 11. studenoga 2007.

Okupacija - OCCUPATIO

Okupacija je stjecanje vlasništva na stvari koja ne pripada nikome, uzimanjem stvari u posjed s voljom učiniti je svojom (res nullius cedit occupanti).



Okupacija je najstariji originarni način stjecanja vlasništva. Bila je moguća:



* na stvarima koje nisu imale vlasnika (res nullius), kao što su divlje životinje (pravo lova)...

* otok nastao u moru (insula in mari nata);

* res derelictae - stvari koje vlasnici odbace s namjerom da se odreknu od prava vlasništva;

* occupatio bellica - okupacija na stvarima neprijatelja ili same neprijatelje.

subota, 10. studenoga 2007.

Ograničenja prava vlasništva

Vlasništvo može biti podložno ograničenjima, kako s obzirom na druge vlasnike, tako i u javnom interesu.

Ograničenja vlasništva s obzirom na druge vlasnike se uglavnom vrše u interesu susjeda i pogađaju vlasnike zemljišta.



SUSJEDOVNO PRAVO: ovlasti, dužnosti i zabrane u izvršavanju prava vlasništva na nekretninama koje međusobno graniče, ili se nalaze u blizini.



Od posebne je važnosti uvođenje zabrane štetnih imisija. Imisije (imissio) su utjecaji koje plinovite, krute ili tekuće stvari što dolaze s jedne nekretnine imaju na korištenje susjednih nekretnina.



Postojalo je i ograničenje vlasništva u javnom interesu, uglavnom na temelju građevno - redarstvenih propisa, te u svrhu održavanja javnih cesta i vodovoda.



Rimsko pravo je poznavalo i ustanovu oduzimanja vlasništva, tj. eksproprijaciju.

Eksproprijacija (publicatio bonorum) je prisilno oduzimanje vlasništva koje vrši država zbog općih potreba.



Pored navedenih ograničenja vlasništva, vrijedilo je načelo da se nijedan vlasnik ne smije služiti svojim pravom isključivo zato da bi štetio drugome.



Aemulatio (šikana, šikaniranje) je korištenje vlastitim pravom tako da se drugome nanosi šteta i prave smetnje, bez ikakve koristi za titulara.

nedjelja, 28. listopada 2007.

Suvlasništvo - CONDOMINIUM

Suvlasništvo (condominium, comproprietas) je vlasništvo više osoba na istoj fizičkoj nepodjeljenoj stvari, po dijelovima koji su alikvotno (idealno) određeni.



Suvlasništvo može nastati pravnim poslovima inter vivos (ugovorom), ili mortis causa (oporukom); odlukom državnog organa; zakonom.

Alikvotni dio je samostalna stvar u pravnom prometu, može biti predmet u pravnim poslovima.

Svaki suvlasnik može samostalno raspolagati svojim alikvotnim dijelom ali ne može sklapati pravne poslove koji se ne odnose na stvar kao cjelinu, bez saglasnosti svih suvlasnika.



Za raskid suvlasničke zajednice, postoje sljedeće tužbe:



* ACTIO FAMILIAE ERCISCUNDAE - ako je suvlasništvo nastalo nasljedstvom;

* ACTIO FINIUM REGUNDORUM - za uređenje međa između susjednih zemljišta;

* ACTIO COMMUNI DIVIDUNDO - ako je nastalo na drugi način.

utorak, 23. listopada 2007.

Pojam i vrste prava vlasništva

Vlasništvo (dominium, proprietas) je potpuna i isključiva pravna vlast na tjelesnoj stvari (plena in re potestas). Tipične ovlasti u sadržaju prava vlasništva su:

. posjedovanje

. upotreba

. korištenje

. raspolaganje



Tri osnovna elementa vlasništva su:

1. USUS (UTI) - pravo vlasnika da stvar moze upotrebljavati i izvlaciti ekonomske koristi iz nje.

2. FRUCTUS ( FRUI) - pravo sticati sve naravne i gradjanske plodove od stvari.

3. ABUSUS (ABUTI) - pravo raspolaganja sa stvari u pravnim poslovima inter vivos i mortis causa.



Vlasništvo je po svojoj naravi trajno pravo. Moglo se prenijeti na drugoga pravnim poslovima inter vivos i mortis causa. U nekim se slučajevima moglo ugasiti ne prelazeći na novog titulara: propašću stvari, proglašenjem stvari za res extra commercium i derelikcijom. Vlasništvo je prestajalo ako je titular izgubio svojstvo subjekta prava, do čega je dovodila smrt i capitis deminutio (u Justinijanovom pravu capitis deminutio maxima i media).



Razvitkom robne proizvodnje i uvođenjem klasičnog ropstva razvija se klasično robovlasničko privatno vlasništvo koje je bilo osnova na kojoj je nastalo rimsko klasično pravo. Klasično pravo je poznavalo 4 oblika vlasništva:



1. KVIRITSKO VLASNIŠTVO - jedini tip vlasništva koje je priznavalo ius civile. Mogli su ga stjecati samo rimski građani na načine predviđene civilnim pravom. Predmetom ovog vlasništva su bile samo pokretne stvari i italska zemljišta.



2. PRETORSKO (BONITARNO) VLASNIŠTVO - uveli i štitili pretori kako bi u drugoj polovini razdoblja republike olakšali pravni promet na res mancipi. Formalnosti koje predviđa civilno pravo otežavale su njihov promet. Često bi stranke, oslanjajući se na poznanstvo, savjesnost i poštenje prenosile res mancipi putem predaje (traditio), a ne formalističkim načinima (mancipatio, in iure cessio). Takav prenos po civilnom pravu nije proizvodio nikakav učinak (prodavatelj i dalje ostaje kviritski vlasnik, kupac stiče samo pošteni posjed). Stjecatelj ni na koji način nije bio zaštićen protiv moguće prevare. Zato pretor uvodi prigovor prodane i predane stvari (exceptio rei venditae ac traditae), kojim pruža kupcu zaštitu od kviritskog vlasnika, a protiv trećih osoba, koje bi stjecatelju oduzele posjed stvari, postojala je Publicijanska tužba (actio Publiciana) kojom je mogao tražiti posjed stvari natrag.



3. PROVINCIJSKO VLASNIŠTVO - vlasništvo nad zemljištem u provincijama. Smatrano je državnim vlasništvom, na kojem su pojedinci mogli samo steći posjed i plodouživanje, a po uzoru na rimsko vlasništvo zaštićeni su s actio in rem.



4. PEREGRINSKO VLASNIŠTVO - vlasništvo slobodnih stanovnika provincija na zemlji, koju bi im Rimljani nakon osvajanja ostavili, i na ostalim dijelovima imovine. Vlasničke odnose na ovoj imovini su regulisali ius gentium i lokalni običaji provincije.



Justinijan je izbrisao sve razlike i stvorio jedinstveni oblik vlasništva za cijelu državu, za koji je predviđena neformalna tradicija kao redoviti način prenošenja i vlasnička tužba rei vindicatio kao sredstvo zaštite.

ponedjeljak, 22. listopada 2007.

Pojam i vrste stvarnih prava

Stvarno pravo, zajedno s obveznim i nasljednim pravom, spada u skupinu pravnih pravila kojima se uređuju imovinski odnosi među ljudima - ius qoud ad res partinet - imovinsko pravo.



Za zaštitu stvarnih prava su predviđene actiones in rem, a za zaštitu obveznih prava actiones in personam.



Osnovne karakteristike stvarnih prava su:

* učinak inter vivos

* stvarnopravnost

* apsolutnost

* obveza na pasivnost

* trajnost

* vezanost za stvar

* ograničenost broja



* Stvarna i obvezna prava služe za uređivanje imovinskih odnosa za vrijeme života subjekata prava, imaju učinak inter vivos.

* Stvarnopravni odnos je odnos između ljudi povodom stvari. Objekt stvarnopravnog odnosa je stvar, iz čega proističe stvarnopravnost kao bitna karakteristika stvarnog prava.

* Osnovni smisao djelovanja tužbe in rem je u tome što titular stvarnog prava može podići tužbu protiv bilo koje osobe koja ga neovlašteno onemogući ili ograniči u vršenju stvarnopravnih ovlasti. Stvarna prava su zato apsolutna, jer djeluju prema svakome - erga omnes.

* Stvarna prava stvaraju obvezu na pasivnost kod svih drugih osoba naređujući im da ne poduzimaju nikakve radnje kojima bi omeli ovlaštenika stvarnog prava.

* Stvarno pravo je u pravilu trajno jer promatra subjekte kao uživatelje prava.

* Stvarno pravo je vezano za stvar i prati stvar bez obzira kod koga se ona nalazi.

* Broj stvarnih prava je u svakom pravnom sistemu ograničen. U rimskom pravu je bilo pet stvarnih prava:

. vlasništvo

. služnosti

. emfiteuza

. superficies

. založno pravo



Vlasništvo je najvažniji institut ne samo stvarnog prava nego i cijelog pravnog sistema. Posebnu skupinu stvarnih prava čine stvarna prava na tuđim stvarima (iura in re aliena).

četvrtak, 18. listopada 2007.

Zaštita posjeda

Sredstva za zaštitu posjeda se nazivaju interdikti - interdicta.

To su kratki i uvjetni nalozi koje je izdavao pretor na zahtjev zainteresiranih osoba bez prethodnog ispitivanja, kojima je određenoj osobi naređivano da nešto uradi ili ne.



Postoje dvije vrste interdikta:



* INTERDICTA RETINENDAE POSSESSIONIS - služili za zaštitu posjeda od smetanja. Klasično pravo je poznavalo dva ovakva interdikta:

. INTERDICTUM UTI POSSIDETIS - zaštita posjeda na nekretninama; štitilo se zadnje faktično posjedovno stanje kada ono nije bilo postignuto na viciozan način.

. INTERDICTUM UTRUBI - služio zaštiti posjeda pokretnih stvari od uznemiravanja; izdavao se u korist onog posjednika koji je u posljednjoj godini dana, računajući od dana izdavanja interdikta, duže posjedovao stvar, uz pretpostavku da to nije bio viciozan posjed.



* INTERDICTA RECUPERANDAE POSSESSIONIS - služili za ponovnu uspostavu izgubljenog posjeda na nekretninama.

. INTERDICTUM UNDE VI - koristili posjednici koji su iz posjeda nekretnine izbačeni silom.

. INTERDICTUM DE VI PRIVATA - koristio posjednik koji je lišen posjeda putem obične sile.

. INTERDICTUM DE VI ARMATA - ako je izbacivanje iz posjeda izvršila skupina naoružanih ljudi.



U Justinijanovom pravu oba navedena interdikta (glavna) su spojena u jedan - INTERDICTUM UNDER VI. Justinijanovo pravo je zabranilo svaku upotrebu sile u posjedovnim odnosima uz prijetnju gubitkom prava vlasništva, povratom otete stvari i novčanom kaznom u visini njezine vrijednosti.



- INTERDICTUM DE PRECARIO - restitutorni interdikt koji je stajao na raspolaganju osobi kojoj prekarist nije htio vratiti stvar koju je dobio na besplatnu upotrebu do opoziva.

Sticanje i gubitak posjeda

Za sticanje posjeda po rimskom pravu su bila nužna oba konstitutivna elementa, corpus i animus.



Originarno se posjed sticao neovisno o volji dosadašnjeg posjednika.

Ako se radilo o sticanju posjeda na nekretninama, trebalo je na očit način pokazati da je stečena faktična vlast, npr. ograđivanjem. Za sticanje posjeda pokretnih stvari originarnim putem se također tražilo vidljivo materijalno zahvaćanje stvari.



Derivativno, posjed se stiče sporazumom s ranijim posjednikom koji predaje stvar novom posjedniku.

Za derivativno sticanje posjeda nekretnina vrijedili su strogi zahtjevi za zasnivanje faktične vlasti. Za sticanje posjeda pokretnih stvari derivativnim putem je bio dovoljan bilo koji akt kojim bi se nedvojbeno pokazalo da je izvršen prenos posjeda.



Klasično pravo je poznavalo dva načina prenosa posjeda stvari već samim sporazumom stranaka. To su:

* Traditio brevi manu - postoji u slučaju kada se stranke dogovore da će dosadašnji detentor stvar ubuduće držati kao posjednik.

* Constitutum possessorium - suprotan slučaj od navedenog; dosadašnji posjednik će na temelju sporazuma stranaka ubuduće držati stvar samo kao detentor.



Kao faktično stanje posjed je prestajao gubitkom konstitutivnih elemenata - corpore i animo (kada posjednik napusti stvar), ili samo corpore (kada posjednik mimo svoje volje izgubi faktičnu vlast na stvari).



Gubitkom faktične vlasti mimo svoje volje, posjednik stječe pravo zahtjevati posjedovnu zaštitu i sve dok ima to pravo smatra se posjednikom iako je izgubio corpus.

srijeda, 17. listopada 2007.

Pojam i vrste posjeda

Posjed - possessio je faktična vlast na tjelesnoj stvari - corpus, s voljom stvar držati za sebe - animus possidendi. Elementi posjeda u rimskom pravu su CORPUS i ANIMUS POSSIDENDI.



Vlasnik je osoba koja je na pravom propisani način zasnovala pravnu vlast na stvari, dok je posjednik svaka osoba koja ima faktičnu vlast na stvari, tj. mogućnost njezina korištenja, bez obzira na način na koji je došla do stvari.



Vlasništvo je najvažnije stvarno pravo, a posjed samo faktično stanje koje postoji neovisno o bilo kakvom pravu. Najčešće je vlasnik ujedno i posjednik stvari jer se stvar u pravilu nalazi u njegovoj faktičnoj vlasti, mada postoje situacije u kojima vlasnik izgubi faktičnu vlast na stvari bilo svojom voljom, bilo protiv svoje volje, ali ipak vlasništvo je ostajalo neokrnjeno, jer kao stvarno pravo prati stvar ma u čije ruke ona došla.



Faktična ili materijalna vlast na stvari (corpus), predstavlja mogućnost da se stvar koristi i upotrebljava. Animus je akt volje koji se ogleda u određenom vanjskom ponašanju.



Detentio je fakticna vlast bez volje imati stvar za sebe. Detentori su osobe koje drže stvar na temelju nekog obveznog odnosa, odnosno na temelju odobrenog stvarnog prava na tuđoj stvari. Oni ne drže stvar u svoje ime, nego u ime osobe koja im je dala stvar i kojoj će je vratiti. Ta druga osoba, koja je detentoru ustupila faktičnu vlast na stvari i dalje je posjednik, uživa posjedovnu zaštitu jer ima animus, a corpus vrši posredstvom detentora.



Vrste posjeda:



* POSSESSIO AD INTERDICTA (juristički, interdiktni posjed) je posjed koji sadrži oba konstitutivna elementa, corpus i animus, zbog čega je zaštićen pretorskim interdiktima.



* POSSESSIO CIVILIS; POSSESSIO EX IUSTA CAUSA; POSSESSIO AD USUCAPIONEM je juristički posjed koji se temelji na nekom pravnom razlogu i koji na temelju predaje stvari - traditio, ili putem dosjelosti - usucapio dovodi do zasnivanja prava vlasništva.



* POSSESSIO VITIOSA - POSSESSIO NON VITIOSA (s obzirom na način stjecanja posjeda). Posjed koji je stečen silom - vi; krađom - clam; zloupotrebom povjerenja - praecario, je viciozni posjed. Ako nije stečen na ove načine radi se o nevicioznom posjedu.



* POSSESSIO BONAE FIDEI - POSSESSIO MALAE FIDEI. Prvi je pošten posjed - posjednik u momentu zasnivanja posjeda nije znao i nije mogao znati da razlog - causa stjecanja sadrži mane zbog kojih ne može postati vlasnikom stvari. Riječ je o oprostivoj bludnji. Drugi je nepošten posjed - u momentu stjecanja posjeda, posjednik je znao ili je mogao znati za nedostatke koji će mu onemogućiti da postane vlasnikom stvari.



* QUASI POSSESSIO (posjed prava) - postoji kada neko faktično vrši sadržaj nekog prava (corpus) s voljom da postupa kao da se radi o njegovom pravu (animus).

utorak, 16. listopada 2007.

Pojam i podjela stvari

Pod pojmom stvari - res se podrazumjeva sve ono što može biti predmet pravnog prometa i pripadati nečijoj imovini. Dijele se na:



* RES IN COMMERCIO - predmet privatnog prava.

* RES EXTRA COMMERCIUM - predmet javnog prava.



Res in commercio - su stvari koje mogu biti predmetom pravnih poslova, pa time i privatnog vlasništva.


Res extra commercium - su stvari koje zbog svojih pravnih ili fizičkih svojstava ne mogu biti predmetom privatnog vlasništva i pravnih poslova.



* RES EXTRA COMMERCIUM DIVINI IURIS - stvari izuzete iz pravnog prometa "božanskim zakonima." To su:

. RES SACRAE - hramovi, oltari, odjeća svećenika

. RES RELIGIOSAE - posvećene kultu pokojnika, grobovi

. RES SANCTAE - svete stvari: gradski zidovi i vrata itd...

* RES EXTRA COMMERCIUM HUMANI IURIS - stvari izuzete iz pravnog prometa "ljudskim zakonima." To su:

. RES COMMUNES - zajedničke svim ljudima: voda, zrak, more, obala

. RES PUBLICAE - pripadaju državi; namjenjene općoj upotrebi: putevi, rijeke

. RES UNIVERSITATIS - stvari gradskih općina: javna kupatila, pozorišta, stadioni



* RES IN PATRIMONIO - stvari koje se nalaze u imovini neke osobe.

* RES EXTRA PATRIMONIUM - stvari koje u određenom momentu nisu uključene u nečiju umovinu:

. RES DERELICTAE - stvari koje je vlasnik napustio s namjerom da se odrekne prava vlasništva

. RES NULLIUS - stvari koje još nisu bile ni u čijem vlasništvu: životinje, plodovi...



* RES MANCIPI - posebna skupina stvari. To su sredstva za proizvodnju (italska zemljišta, zgrade, stoka, robovi). Pravo vlasništva nad ovim stvarima se moglo prenijeti putem mancipatio ili in iure cessio (vrlo formalan proces).

* RES NEC MANCIPI - tu su spadale sve ostale stvari i mogle su se prenositi neformalnom predajom - traditio.



* RES CORPORALES - tjelesne stvari; one koje se mogu dodirnuti.

* RES INCORPORALES - netjelesne stvari; one koje se ne mogu dodirnuti.



* RES MOBILES - pokretne stvari; koje mogu mjenjati položaj u prostoru, a da se pri tome ne uništi njihova bit.

* RES IMMOBILES - nepokretne stvari; ne mogu se premjestiti bez da se ne uništi njihova bit, ili ne promjeni dotadašnja struktura.



* RES FUNGIBILES - zamjenjive stvari; one koje se u prometu određuju vaganjem i mjerenjem; određena količina tih stvari se može zamjeniti istom količinom tih stvari. Nazivaju se još i generične stvari - GENUS, jer su najčešće određene prema vrsti (vino, ulje, novac).

* RES NON FUNGIBILES - nezamjenjive stvari; pojavljuju se u prometu kao strogo određena pojedinost; nazivaju se još i SPECIES jer su to stvari koje imaju svoju individualnost.



* RES CONSUMPTIBILES - potrošne stvari; one stvari koje se uništavaju prvom redovitom upotrebom.

* RES NON CONSUMPTIBILES - nepotrošne stvari; ne troše se prvom normalnom upotrebom.



* RES DIVISIBILES - djeljive stvari; mogu se rastaviti na više dijelova, tako da im se ne uništi prvobitna bit.

* RES NON DIVISIBILES - nedjeljive stvari; one stvari čija bi se bit uništila diobom.



- Jednostavne (proste) - stvari koje predstavljaju posebnu prirodnu cjelinu.



- Sastavljene (složene) - stvari koje nastaju spajanjem jednostavnih stvari u novu cjelinu s posebnom namjenom.



- Skupina stvari (universitates rerum) - zbroj fizički samostalnih i međusobno koordiniranih stvari koje su ujedinjene zajedničkom funkcijom i u prometu se pojavljuju pod zajedničim imenom.



- Pripadak (pertinencija) - samostalna pokretna sporedna stvar koja olakšava upotrebu glavne stvari i ispunjenje njenog ekonomskog cilja.



- Plodonosna stvar (res fructifera) - stvar koja je po prirodi ili pravnim propisima sposobna stvarati nove ekonomske vrijednosti.



- Plod - FRUCTUS je nova ekonomska vrijednost nastala iz plodonosne stvari.

Razlikujemo:

. FRUCTUS NATURALES - prirodni plodovi; nastali iz plodonosne stvari djelovanjem prirodnih zakona.

. FRUCTUS CIVILES - prihodi koji se dobiju od neke stvari posredstvom pravnih poslova (najamnina, kamata...).

. FRUCTUS PENDENTES - plodovi koji još nisu odvojeni od plodonosne stvari. Za njih vrijedi pravilo, fructus pendentes pars fundi videntur (neodvojeni se plodovi smatraju sastavnim dijelom zemlje).

. FRUCTUS SEPARATI - odvojeni plodovi. Tek odvajanjem (separacijom) od glavne stvari plodovi postaju samostalne stvari i samostalni objekti prava.

. FRUCTUS PERCEPTI - plodovi koje je ubrala ovlaštena osoba.

. FRUCTUS PERCIPIENDI - plodovi koji su trebali biti prikupljeni, ali je držatelj stvari uslijed svoje nemarnosti to propustio učiniti.

. FRUCTUS EXTANTES - odvojeni, ali još nepotrošeni plodovi.

. FRUCTUS CONSUMPTI - ubrani i potrošeni plodovi.