REI VINDICATIO

U vršenju svojih ovlasti, vlasnik može biti ometan na dva načina:

* oduzimanjem posjeda stvari (kada će podići vlasničku - petitornu tužbu i preko nje zatražiti natrag posjed stvari - rei vindicatio)

* uzurpiranjem nekih prava na korištenje stvari (koja zapravo uopće ne postoje, kao npr. prava služnosti i u tom slučaju vlasniku na raspolaganju stoji actio negatoria).

REI VINDICATIO

Rei vindicatio je tužba kojom vlasnik, koji nije bio u posjedu stvari, tuži posjednika svoje stvari i traži priznanje vlasništva kao i vraćanje posjeda.

U reivindikacionoj parnici tužitelj je vlasnik koji je izgubio posjed stvari, dok je tuženik posjednik koji vlasniku poriče njegovo pravo na stvar. Cilj parnice je utvrditi ko je od njih vlasnik.

U legisakcionom postupku obje stranke su morale utvrditi svoje pravo vlasništva da bi došlo do parnice. Stranka koja bi izgubila spor, gubila bi i okladu (sacramentum), a obavezu vraćanja stvari imali su jamci koje je tuženi posjednik imenovao na početku parnice.

U formularnom postupku presuda je glasila na novčanu protuvrijednost stvari (condemnatio pecuniaria), koja je ustanovljena na temelju procjene tužitelja, učinjene pod prisegom. Formula je sadržavala tzv. arbitrarnu klauzulu, kojom je tuženi pozivan da vrati stvar. Tako je na posredan način tužitelj mogao doći do stvari.

U ekstraordinarnom postupku presuda je glasila na vraćanje stvari i izvršavali su je državni organi prinudnim oduzimanjem stvari i predajom tužitelju.

U vlasničkoj parnici tužitelj mora dokazati:

1. svoje vlasništvo;

2. tuženikovu faktičnu vlast na stvari;

3. identitet stvari;

Tužitelj dokazuje svoje pravo vlasništva dokazivanjem postojanja pravnih činjenica i pretpostavki potrebnih za sticanje prava vlasništva. Ako tvrdi da je vlasništvo stekao originarnim putem, tada mora dokazati postojanje činjenica potrebnih za takav način sticanja stvari (recimo ako tvrdi da je vlasništvo stekao dosjelošću, mora dokazati postojanje pet pretpostavki za dosjelost).

U slučaju da se tužitelj poziva na neki od derivativnih načina sticanja vlasništva, mora dokazati:

* naslov sticanja - titulus

* način sticanja - modus

* vlasništvo prethodnika - što je i najteže dokazati, posebice ako je ono stečeno derivativnim putem (vlasništvo se tada dokazuje sve dok se ne pronađe prethodni vlasnik koji je vlasništvo stekao originarnim putem).

U formularnom i ekstraordinarnom postupku tuženik ne mora ništa dokazivati jer je teret dokazivanja na tužitelju. U skladu sa pravilom in pari causa melior est condicio possidentis (ako se dvojica pozivaju na istu osnovu, bolje prolazi onaj kod kojeg se stvar nalazi), u korist posjednika djeluje pretpostavka da je vlasnik, dok se suprotno ne dokaže. Ako tužitelj ne uspije dokazati svoje pravo vlasništva, stvar će ostati kod tuženog posjednika.

Slučaj pasivne legitimacije: ako bi detentori i pošteni posjednici imenovali osobu u čije su ime držali stvar/od koje su je stekli, te bi osobe onda imale pasivnu legitimaciju, iako u datom momentu nisu bile u posjedu spornog predmeta, a detentori i pošteni posjednici bi izbjegli položaj tuženika.

Predmetom reivindikacije mogli su biti svi predmeti na kojima se može zasnovati kviritsko vlasništvo. Kako je identitet generičkih stvari teško dokazati, reivindikacijom se mogao tražiti samo povrat individualno određenih stvari.

Presudom nije odlučivano samo o spornom predmetu, nego i o svim potraživanjima (causa rei), koja su se mogla odnositi na:

1. povrat i nadoknadu plodova (ako je riječ o plodonosnoj stvari);

2. nadoknadu štete (ako je stvar bila potrošena, oštećena ili uništena);

3. nadoknadu troškova koje je posjednik imao na stvari;

Ako je predmet spora bila plodonosna stvar, trebalo je riješiti pitanje naknade plodova kojih je vlasnik bio lišen jer je stvar bila kod posjednika. Pošteni posjednik odgovara za plodove koji još uvijek postoje (fructus extantes) u času litiskontestacije, a nakon litiskontestacije obavezan je nadoknaditi vrijednost svih plodova koje je ubrao (fructus percepti) ili propustio ubrati (fructus percipiendi). Nepošteni posjednik mora nadoknaditi vrijednost svih ubranih plodova (fructus percepti), kao i onih koje je propustio ubrati (fructus percipiendi) i onih koje je potrošio (fructus consumpti) i to za sve vrijeme trajanja posjeda, prije i poslije litiskontestacije, a nakon litiskontestacije odgovara i za plodove koje bi mogao polučiti (imati?) samo vlasnik - tužitelj.

Nadoknada štete do koje je moglo doći na spornom predmetu je rješavana u ovisnosti o činjenici je li stvar bila kod poštenog ili kod nepoštenog posjednika. Pošteni posjednik je morao odgovarati za štetu koju bi stvar pretrpila tek nakon litiskontestacije. Nepošteni posjednik je morao odgovarati za propast i oštećenje stvari za sve vrijeme trajanja posjeda, a nakon litiskontestacije je odgovarao i za slučajnu propast stvari.

Posjednik je mogao istaknuti protuzahtjeve za nadoknadu troškova i izdataka koje je imao na stvari. Posjednik je mogao napraviti troškove:

* koji su bili nužni za održavanje stvari (impensae necessariae);

* koji su bili korisni i kojima je objektivno povećana vrijednost stvari (impensae utiles);

* radi uljepšavanja stvari i u luksuzne svrhe (impensae voluptuariae);

Pitanje nadoknade troškova je također ovisilo o tome da li se radi o poštenom ili nepoštenom posjedniku. Pošteni posjednik je mogao zahtjevati nadoknadu nužnih i korisnih troškova i imao je pravo zadržati stvar (ius retentionis) sve dok mu ih vlasnik ne nadoknadi. Nepošteni posjednik je dobio u Justinijanovom pravu pravo na nadoknadu nužnih troškova i pravo da ono što je uložio kao impensae utiles može odnijeti (ius tollendi) ako se time neće nanijeti šteta samoj stvari. Vlasnik je s druge strane obojici i poštenom i nepoštenom posjedniku morao samo priznati ius tollendi.