nedjelja, 18. listopada 2009.

Literarni kontrakti




Literarni kontrakt – expensilatio je nastajao jednostranim upisom potrazivanja u vjerovnikove poslovne knjige. Literarni kontrakti su expensilatio, hirografa i singrafe.
Expensilatio (nomen transscripticium) je kontrakt koji je nastajao upisom potrazivanja u vjerovnikove poslovne knjige. Kontrakt je nastajao tek onda kada bi vjerovnik u svoju blagajnicku knjigu upisao ime duznika i iznos duga. Kontrakt je dobio ime expensilatio po posebnoj rubrici za izdatke – expensa, u vjerovnikovoj blagajnickoj knjizi. U rubrici izdataka su mogle biti izvrsene 2 vrste upisa: nomina arcaria kod kojih je naveden razlog upisa i koji su sluzili samo kao dokaz i evidencija o duznikovoj obvezi i nomina transscripticia kod kojih nije navodjen razlog upisa, expensilatio je nastajao u ovom slucaju. Smatra se da je ovaj kontrakt nastajao u posebnim slucajevima kada je trebalo izvrsiti novaciju postojece obveze tako sto bi bio promjenjen duznik ili pravna osnova duga.
Tuzba: vjerovnik je za zastitu potrazivanja imao na raspolaganju condictio certae creditae pecuniae.
Hirografa i singrafe su kontrakti kojima su se sluzili peregrini u istocnim provincijama Carstva. Hirografa je literarni kontrakt koji je nastajao sastavljanjem i potpisivanjem zaduznice od strane duznika. Time je nastajala apstraktna obveza jer nije bilo potrebno navesti pravni razlog (causa) obveze. Singrafa je literarni kontrakt koji je nastajao tako sto su zaduznicu sastavljali javni pisari ili bankari u nazocnosti svjedoka koji su morali potpisati dokument. Navodjeno je ko, kome, koliko duguje, takodjer apstraktno.

Stipulacija




Stipulacija je jednostrano obvezujuci formalisticki apstraktni kontrakt stricti iuris koji je zakljucivan svecanim pitanjem buduceg vjerovnikastipulatora i odgovorom buduceg duznikapromisora.
Prvobitni oblik stipulacije zvao se sponsio po gl. spondere koje su stranke koristile. (vjerovnik pita duznika obvezujes li se na to i to, on odgovori da se obvezuje) Nije bila potrebna nazocnost svjedoka niti nekog drzavnog organa jer se smatralo da je izgovaranjem propisane formule duznik preuzeo obvezu i da je mora izvrsiti. Duznikova obveza je nastajala izgovaranjem propisanih rijeci. Pravna osnova (causa) obvezivanja nije navedena ni u pitanju niti u odgovoru kojim je zakljucivana stipulacija niti je na sudu bilo potrebno navoditi tu osnovu. Zato je stipulacija bila apstraktni pravni posao. Imala je siroku upotrebu jer su se pomocu nje zakljucivali poslovi raznih vrsta.
Tuzbe: vjernovik je za zastitu svog potrazivanja po klasicnom pravu mogao podici condictio certae creditae pecuniae, odnosno condictio certae rei – ako se radilo o stipulatio certa (ako se stipulacija odnosila na placanje odredjene sume novca, davanja odredjenih stvari) i actio incerti ex stipulatu – ako se radilo o stipulatio incerta (ako se predmet duznikove obveze sastojao u cinjenju ili propustanju).
Vremenom su formalnosti stipulacije popustile te je postala dostupna i peregrinima. Kada je utjecaj religije poceo opadati uz stipulaciju se poceo sastavljati pisani dokument cautio kao dokaz da su izvrsene sve usmene formalnosti. Kasnije usmena forma nije ni izgovarana, pisani dokument postaje srz posla. Tako stipulacija od verbalnog postaje literarni kontrakt. Apstraktnost stipulacije je omogucila vjerovnicima razne zloupotrebe – duznik izgovori svecanu formulu i obaveze se, a vjerovnik mu ni ne pozajmi novac. Ovakvog duznika je isprva stitio pretor dopustivsi prigovor na prevaru – exceptio doli, kojim je duznik mogao odbiti vjerovnikovu tuzbu, ako dokaze da je prevaren. Kasnije je duzniku omogucen prigovor, a i tuzba protiv vjerovnika ako mu novac nije dobrojan. Justinijanovo pravo je propisalo da vjerovnik uvijek mora dokazati postajanje pravne osnove ako je zelio ono sto je duznik obecao. Tako je stipulacije od apstraktnog postala kauzalan pravni posao.

NEXUM




Nexum spada u grupu verbalnih kontrakata koji su nastajali izgovaranjem propisanih svecanih rijeci. Pored nexuma ubrajaju se i stipulacija, prediatura, vadiatura, dotis dikcija i iuriurandum liberti.
Nexum je kontrakt o zajmu zakljucivan u formi per aes et libram. Ukoliko ne bi vratio dug, duznik je bio izlozen mjerama tzv. osobne ovrhe – vjerovnik ga je mogao prodati u ropstvo, ostaviti u svojoj kuci da radom otplati dug, ili usmrtiti. Zbog ovako teskih posljedica neksum je bio zabranjen zakonom lex Poetelia Papiria de nexis. Time je ukinuto dugovinsko ropstvo i vjerovnici upuceni samo na duznikovu imovinu.

petak, 18. rujna 2009.

Prijeboj (COMPENSATIO)


Compensatio (prijeboj) je nacin prestanka obveze medjusobnim obracunavanjem potrazivanja koja postoje izmedju dvije osobe.
U razdoblju starog prava do kompenzacije je moglo doci samo dragovoljnim sporazumom stranaka jer staro civilno pravo nije dopustalo prijeboj. U klasicnom je pravu uvedena kompenzacija kao opce nacelo u poslovima bonae fidei, a kasnije prelazi i na poslove stricti iuris. Klasicno pravo je poznavalo dragovoljnu, zakonsku i sudsku kompenzaciju. Justinijanovo pravo je postavilo odredjena pravila za prijeboj.
Potrazivanja su morala biti uzajamna, dospjela, istorodna i likvidna.
Kompenzacija je mogla biti izvrsena samo izmedju stranaka koje su uzajamno vjerovnik i duznik. Postojale su neke iznimke od zahtjeva uzajamnosti: jamac je mogao protiv vjerovnika kompenzirati potrazivanja glavnog duznika; solidarni duznik je mogao staviti u prijeboj prema vjerovniku potrazivanja suduznika; ustupljeni duznik je mogao potrazivanje novog vjerovnika staviti u prijeboj potrazivanja koje je imao prema starom vjerovniku.
Potrazivanja moraju biti dospjela. Nisu se mogle kompenzirati utuzene dospjele obveze s nedospjelim protupotrazivanjem.
Potrazivanja koja se medjusobno obracunavaju moraju biti istovrsna. Oba potrazivanja moraju glasiti na stvari istog roda i kvalitete.
Potrazivanja moraju biti likvidna, tj. jasna i lahko odrediva, tako da ih sudac moze lahko utvrditi bez dugotrajnog dokazivanja.
Kada su bile ispunjene navedene pretpostavke dolazilo je do gasenja potrazivanja i protupotrazivanja ipso iure.

Novacija


Novatio (obnova obveze) je ugovor izmedju vjerovnika i duznika kojim se postojeca obveza gasi i zamjenjuje novom, koja sadrzi neki novi element. Sklapanjem novacijskog ugovora stara obveza se gasi zajedno sa svim akcesornim pravima. Novacija je uvijek vrsena u formi stipulacije (novacijska stipulacija).
Pretpostavke za novaciju su: novi element (aliquid novi), forma i volja stranaka (animus novandi). Najcesca novina se sastojala u promjeni subjekata obveznog odnosa i tada se radi o novatio qualificata. Promjena osobe vjerovnika je vrsena aktivnom delegacijom, crediti. Na temelju upute starog vjerovnika duznik bi sklopio s novim vjerovnikom ugovor istog sadrzaja, cime se stara obveza gasila. Ovdje se radi o ustupanju potrazivanja – cessio.
Promjena osobe duznika je mogla biti izvrsena pasivnom delegacijom, delegatio debiti, kada je duznik upucivao drugu osobu da se novacijskom stipulacijom obveze da ce postojeci dug platiti istom vjerovniku. Ako je do promjene duznika doslo bez duznikova pristanka, radi se o expromissio.
Novacija izmedju istih subjekata (novatio simplex) je vrsena promjenom sadrzaja ili promjenom pravne osnove. Justinijanovo pravo je prosirilo mogucnost novacije tako sto je dopustilo promjenu predmeta obveze. Propisuje da je za novaciju potrebna i izricita ocitovana volja stranaka kako bi se izbjegla dvojba o pitanju jesu li stranke zaista htjele proizvesti ucinak novacije. Za razliku od navedenih oblika, postojala je i novatio necessaria koja je bila vezana za ucinak litiskontestacije i presude.

Prestanak obaveza OPE EXCEPTIONIS


Po pretorskom pravu, duznik je imao pravo uloziti prigovor protiv vjerovnikovog zahtjeva kojim je isticao postojanje odredjenih cinjenica koje mu daju pravo da ne izvrsi cinidbu iz postojece obveze – ope exceptionis.
Pactum de non petendo je neformalni sporazum kojim se vjerovnik odricao prava da zahtjeva vracanje duga od duznika. Ukoliko bi se vjerovnik predomislio i ipak zatrazio isplatu, duznik je mogao istaknuti prigovor sklopljenog sporazuma o oprostu duga exceptio pacti conventi i time zauvijek odbiti tuzbu. Vjerovnik je mogao oprostiti dug u cjelosti ili djelomicno, trajno ili privremeno. Ako se vjerovnik odrice svog prava trajno i zauvijek, radi se o pactum de non petendo in perpetuum; privremeni oprost duga je znacio samo pricek, pactum de no petendo in tempus i duznik je kroz odredjeno vrijeme mogao odbiti vjerovnikovu tuzbu dilatornom ekscepcijom.
Neformalni sporazum o oprostu duga se mogao odnositi samo na odredjenog duznika, pactum de non petendo in personam, ili na sve sudionike u obveznom odnosu, jamce, nasljednike, pactum de non petendo in rem

četvrtak, 17. rujna 2009.

Prestanak obaveza IPSO IURE


S obzirom na njihov ucinak nacini prestanka obveza se dijele na one koji su dovodili do prestanka obveze po civilnom pravu – ipso iure i na one koji su svoju osnovu imali u pretorskom pravu – ope exceptionis. Obveze su se gasile na nacin na koji su nastale. Obveze koje su nastajale u formi per aes et libram gasene su uz iste formalnosti putem solutio per aes et libram, a obveze koje su nastale iz verbalnog kontrakta stipulacije, akceptilacijom (acceptilatio) koja je vrsena analogno stipulaciji (svecanim pitanjem duznika i odgovorom vjerovnika da je primio dugovano). Obveza je prestajala izvrsenjem propisanih formalnosti bez obzira je li duznik zaista izvrsio cinidbu.
Solutio (ispunjenje) je redoviti nacin prestanka obveza – ipso iure. Solutio (ispunjenje) je prestanak obveznopravnog odnosa pravilnim i urednim ispunjenjem duzne cinidbe. Kod ispunjenja obveze postavljaju se pitanja: ko, kome, gdje, kada i sto treba izvrsiti.
KO: Dugovanu cinidbu treba ispuniti sam duznik. Medjutim, ako se ne radi o obvezama strogo osobne naravi (intuitu personae), vjerovnik je duzan primiti ispunjenje i od trece osobe, bez obzira na duznikovo znanje pa i protiv njegove volje. KOME: Obvezu treba ispuniti vjerovniku ili osobi koja je ovlastena primiti ispunjenje (tutor, mandatar, adstipulator). Obveza se ne moze ispuniti neovlastenoj osobi (negotiorum gestor), osim ako to vjerovnik naknadno ne odobri (ratihabitio). KAKO: Duznik je obvezan ispuniti cinidbu pravilno i uredno, na odredjenom mjestu, u odredjeno vrijeme i na odredjeni nacin. GDJE: Obvezu treba ispuniti na ugovorenom mjestu, ili gdje svrha posla nalaze. Ako nije nista ugovoreno, obvezu treba ispuniti u mjestu domicila duznika. KADA: Obvezu treba izvrsiti kada je dospjela. Vrijeme dospjelosti moze biti odredjeno ugovorom – ugovni rok, zakonom – zakonski rok i odredbom mjerodavnog tijela. Duznik moze izvrsiti dugovanu cinidbu i prije dospjelosti, osim ako je rok ispunjenja u interesu vjerovnika. Ako rok nije odredjen, trebalo je uzeti u obzir narav obveze i svrhu posla kao i ostale okolnosti. U tim se slucajevima radi o prirodnom roku kod kojeg je duznikova obveza dospijevala tek istekom roka potrebog za ispunjenje cilja obveze. Ukoliko bi vjerovnik tuzio duznika prije proteka prirodnog roka, mogao je biti odbijen s obrazlozenjem da je potrazivao prije dospjelosti (pluspetitio tempore). Ako se dospjelost obveze ne moze odrediti ni na ovakav nacin vrijedilo je pravilo da duznikova obveza nastaje u casu zakljucenja ugovora. ŠTO: Duznik je obvezan izvrsiti cinidbu na koju se obvezao i koja se mogla sastojati u davanju, cinjenju, propustanju ili trpljenju. Cinidba je morala biti ispunjena u cjelosti. Tek je u Justinijanovom pravu propisano da je vjerovnik u odredjenim okolnostima morao prihvatiti djelomicno ispunjenje. Duznik nije mogao svojevoljno izvrsiti zamjenu dugovane obveze nekom drugom. U postklasicnom pravu je uvedena datio in solutum necessaria u korist prezaduzenih vlasnika zemljista. Oni su prema pravicnoj procjeni, mogli ponuditi vjerovnicima svoje nekretnine umjesto novca, sto su vjerovnici morali prihvatiti. Moze se desiti da duznik vjerovniku duguje vise istovrsnih obveza, a ono sto ispuni nije dovoljno za podmirenje svih dugova. Tada duznik treba odrediti koje je dugove time isplatio, ako to ne uradi odlucuje vjerovnik imajuci u vidu duznikove interese. Ako ni on ne bi nista odredio vrijedila su sljedeca pravila: kamate se podmiruju prije glavnice; dospjele obveze prije nedospjelih, ako su sve jednako dospjele namiruju se one koje su po duznika teze; ako su sve jednako teske, podmiruje se dug koji je nastao iz starije obveze. Ako se pravila ne mogu primijeniti, podmiruju se svi dugovi srazmjerno njihovoj visini-djelomice se isplacuju dugovi.
Dokaz ispunjenja: duznik je putem svjedoka ili upisom u knjige mogao dokazati da je ispunio obvezu, a od klasicnog razdoblja, vjerovnik je izdavao duzniku priznanicu (apocha) o vracenom dugu. Apocha je dobivala punu dokaznu moc tek 30 dana nakon izdavanja. U tom roku je vjerovnik mogao pobiti njezinu valjanost.

Nemarnost (CULPA)


Culpa (nemarnost) – nehat, postoji kada duznik ne postupa s potrebnom pozornoscu. Ponasanje duznika se uporedjuje s ponasanjem drugih ljudi da bi se ustanovilo da li je duznik upotrijebio duznu pozornost. Postoji nekoliko stepena nehata.
Culpa lata – krajnja nepozornost je postupanje kod kojeg duznik nije upotrijebio ni onu pozornost koju bi upotrijebio svaki prosjecni covjek.
Culpa levis – obicna nepozornost, je blazi vid nemarnosti, a pojavljuje se u 2 oblika: culpa levis in abstracto i culpa levis in concreto.
Culpa levis in abstracto je oblik krivnje koji se procjenjuje apstraktnim kriterijem jer kao mjerilo pozornosti sluzi ponasanje nekog zamisljenog idealnog savjesnog dobrog domacina.
Culpa levis in concreto je jos blazi oblik krivnje koji se procjenjuje konkretnim mjerilom. Duznik mora postupati s onom pozornoscu koju redovito primjenjuje u vlastitim stvarima i poslovima.
Objektivna odgovornost duznika je zadrzana i u klasicnom pravu. Primjenjivala se kod custodia (odgovornost za cuvanje stvari). Osobe koje su odgovarale za custodia (obrtnici, brodari, gostionicari) su odgovarale bez obzira na svoju krivnju za svaki nestanak i propast povjerenih stvari, osim ako bi se to dogodilo visom silom. Ova se odgovornost naziva casus minores. Odgovornost za kustodiju se u Justinijanovom pravu naziva culpa in eligendo/custodiendo.
Culpa in eligendo (nemarnost u izboru) je poostrena odgovornost osoba koje se pri ispunjenu obveze sluze radom i uslugama namjestenika i pomocnika.
Ako je do neizvrsenja obveze doslo bez duznikove krivnje, duznikova odgovornost je prema vjerovniku prestajala. To se pripisuje slucaju. Za stetu nastalu uslijed slucaja nacelno se ne odgovara u skladu s pravilom casus sentit dominus.
Casus (casus minores) – slucaj, je stetan dogadjaj ili ljudska radnja koji se ne moze pripisati krivnji odredjene osobe. To su nepredvidljive i nepredvidjene okolnosti cije bi posljedice bilo moguce otkloniti da su bile predvidjene.
Vis maior (casus maiores) – visa sila, je buduca neizvjesna okolnost koja se nije mogla predvidjeti, a i da je predvidjena nije se mogla sprijeciti, izbjeci ili ukloniti.
Ako nije bilo nista ugovoreno, krajem klasicnog razdoblja pocelo se primjenjivati tzv. utilitetno nacelo, prema kojem se odgovornost procjenjuje prema privrednim koristima koje proizilaze iz ugovora. Tako ce strozije odgovarati ona stranka koja je imala koristi od ugovora – culpa levis. Stranka koja nije imala koristi od ugovora je odgovarala samo ako je postupala dolozno i s grubom nemarnoscu – dolus i culpa lata.

Naknada stete


Ako duznik svojom krivnjom ne izvrsi obecanu cinidbu, obvezan je vjerovniku nadoknaditi stetu. Buduci da se radi o osobama koje se nalaze u ugovornom odnosu i o steti koju vjerovnik pretrpi zbog neispunjenja ugovora, govorimo o ugovornoj odgovornosti. Postoji i deliktna odgovornost do koje dolazi kada neko pricini stetu osobi s kojom nije bio u ugovornom odnosu. Kako je u rimskom klasicnom postupku svaka presuda glasila na novcani ekvivalent izostale cinidbe, zato naknada stete predstavlja oblik popravljanja stete koji se sastoji u novcanom ekvivalentu. Uzrokovanje stete dovodi do nastanka obveznopravnog odnosa nadoknadjivanja stete. U ovom obveznom odnosu jedna strana je duznik – stetnik i obvezna je drugoj strani vjerovniku – ostecenom nadoknaditi prouzrokovanu stetu, a druga strana je ovlastena zahtjevati taj postupak.
Da bi doslo do odgovornosti za stetu moraju se ispuniti odredjene pretpostavke. To su: steta, protupravnost stetne radnje, uzrocna veza i krivnja.
Steta (damnum) je umanjenje necije imovine (obicna steta – damnum emergens) i sprjecavanje njezina povecanja (izmakla dobit – lucrum cessans). Kada se govori o nadoknadi stete misli se samo na stetu nad materijalnim dobrima. Steta nad nematerijalnim dobrima (povreda casti, ugleda, tjelesna i dusevna bol…) povlacila je deliktnu odgovornost i kaznjavana je novcanom privatnom kaznom (poena privata).
Materijalna imovinska steta se pojavljuje u dva oblika, kao obicna steta (pozitivna steta – damnum emergens) i kao izmakla korist (negativna steta - lucrum cessans). Obicna steta se sastoji u umanjenju imovine koju je ostecenik vec imao. Izmakla dobit se sastoji u sprjecavanju povecanja imovine ostecenog.
Protupravnost – radnja mora biti u suprotnosti s pravnim propisima. Nekada se jave cinjenice koje su iskljucivale protupravnost stetne radnje. Te su cinjenice u rimskom pravu nuzna odbrana i krajnja nuzda. (iskljucuje se krivnja)
Nuzna odbrana (inculpata tutela) je radnja koju neko poduzima da bi od sebe ili drugoga odbio istodobni protupravni i neskrivljeni napad koji potjece od druge osobe. Samoodbrana je uvijek morala biti u granicama potrebne zastite, za sve preko te granice se odgovaralo.
Krajnja nuzda je situacija u kojoj pocinitelj vrsi stetnu radnju da bi od sebe ili od drugog otklonio istodobnu neskrivljenu opasnost koja se na drugi nacin nije mogla ukloniti. Pri tome je vazno da je vrijednost spasenog dobra nerazmjerno veca od vrijednosti zrtvovanog.
Uzrocna veza (kauzalni neksus) postoji kada je duznikovo cinjenje ili propustanje uzrok nastale stete. Uzrocnost je veza izmedju stetne radnje kao uzroka i stete kao posljedice. Uzrocna veza moze biti izravna i neizravna. Izravna uzrocna veza postoji u slucaju kada je stetnikovo cinjenje jedini i neposredni uzrok stete. Kod neizravne uzrocne veze na stetnikovu se radnju nadovezu jos neke okolnosti i posljedice po cijeli taj lanac zajedno dovede konacno do stete. Ako se ne utvrdi uzrocna veza nema ni odgovornosti za stetu.

Krivnja je subjektivni (psihicki) odnos pocinitelja prema pocinjenoj steti.
Procjenjuje se prema odredjenim kriterijima. Utvrdjuje se da li se duznik ponasao onako kako je redovito i uobicajeno u pravnom odnosu, predvidjeno ugovorom. Ako se utvrdi da je naknadna nemogucnost izvrsenja obveze skrivljena duznikovim djelovanjem ili propustanjem, njegova obveza i odgovornost ne prestaju, nego se primarna obveza zamjenjuje sekundarnom obvezom na naknadu stete i ta obveza postaje trajna.
Vrijedilo je nacelo objektivne (kauzalne) odgovornosti, duznik je odgovarao za samo uzrokovanje stete bez obzira na krivnju. Tokom klasicnog razdoblja nacelo objektivne odgovornosti je postepeno zamjenjeno nacelom subjektivne (kulpozne) odgovornosti koja se temelji na krivnji. Duznik treba odgovarati za naknadu stete samo ako je svojom krivicom onemogucio ispunjenje cinidbe. Duznici su obvezni nadoknaditi stetu kada se neizvrsenje obveze moglo pripisati nekom od sljedecih oblika krivnje.
Dolus namjera (umisljaj) postoji kada je stetnik namjerno i svjesno nacinio stetu, kada je znao sta radi, kakve ce posljedice izazvati i kada je zelio takve posljedice.
Bilo je zabranjeno iskljuciti odgovornost za dolus jer se za dolus uvijek odgovaralo. Kod negotia bonae fidei pod dolusom se podrazumjeva svaka radnja koja je protivna savjesnom i postenom odnosu stranaka. Kod ovih poslova odgovornost za dolus se pretpostavljala a kod negotia stricti iuris  mora se ugovoriti posebnom stipulacijom.

petak, 11. rujna 2009.

Zakasnjenje duznika i vjerovnika


Zakasnjenje duznika (mora debitoris) postoji kada duznik u vrijeme dospjelosti ne ispuni obvezu svojom krivnjom.
Justinijanovo pravo je razradilo pretpostavke duznikove odgovornosti. Potrazivanje je moralo biti pravovaljano, utuzivo i dospjelo. Vrijeme dospjelosti je moglo biti ugovoreno kalendarskim rokom i u tom slucaju duznik pada u zakasnjenje ako ne ispuni obvezu u roku. Vrijeme ispunjenja je moglo biti odredjeno svrhom i naravi posla. Ako vrijeme ispunjenja nije bilo nikako odredjeno onda je vrijedilo nacelo da se ispunjenje moze zahtijevati odmah pri nastanku obveze. Duznik je morao biti kriv za zakasnjenje i vjerovnik ga je morao opomenuti (interpellatio) na platez nakon dospjelosti. Duznikovo zakasnjenje izaziva znacajne pravne posljedice koje se sastoje u poostravanju duznikove odgovornosti i u obvezi na naknadu stete. Jedina posljedica duznikova zakasnjenja kod negotia stricti iuris je bila perpetuatio obligationis. Kod obveza ciji je predmet bila individualno odredjena stvar (species) duznik od casa zakasnjenja odgovara i za slucajnu propast stvari, pa njegova obveza postaje trajna. (ako dokaze da bi propala i kod vjerovnika bio bi oslobodjen) Kod negotia bonae fidei duznik je bio obvezan naknaditi svu stetu koju vjerovnik pretrpi zbog zakasnjenja, predati mu plodove koje stekne od dana zakasnjenja i platiti kamate kod novcanog duga.
Duznikovo zakasnjenje prestaje (purgatio morae) ako duznik ponudi valjano ispunjenje cinidbe.
Vjerovnikovo zakasnjenje (mora creditoris) nastupa kada vjerovnik bez opravdanog razloga odbije primiti cinidbu koju je duznik ponudio.
Ne trazi se vjerovnikova krivnja za odbijanje cinidbe. Glavne posljedice vjerovnikova zakasnjenja se ogledaju u smanjenju duznikove odgovornosti i obvezi na naknadu troskova duzniku. Duznik je imao pravo naplatiti vjerovniku troskove koje je imao oko cuvanja stvari. Dugovani novac je mogao deponirati na javnom mjestu i tako se osloboditi obveze. Vjerovnikovo zakasnjenje prestaje (purgatio morae) kada izjavi da je spreman primiti cinidbu.

Actiones aedicticiae qualitatis

Pogodbe koje sklapa sin obitelji (suus) ili rob (servus) mogu u stanovitim slucajevima obvezivati i oca obitelji, odnosno gospodara. Sin obitelji se naime mogao samostalno obvezivati i mogao biti tuzen, no buduci da nije mogao imati vlastite imovine jer je sve stjecao za oca obitelji, nije se vjerovnik prakticki mogao protiv sina ovrsno naplatiti. Robovi su se takodjer bavili privrednim poslovanjem, opet u korist svoga gospodara, no oni se nisu mogli ni obvezivati, osim naturalno, a nisu mogli biti ni tuzeni, jer nisu mogli biti stranka pred sudom. Tuzbe protiv imaoca vlasti zovu se actiones adiecticiae qualitatis. Ovamo pripadaju:



1.Actio quod iussu-ako bi pater familias ovlastio trecega da s kucnim sinom ili robom sklopi pravni posao, odnosno, ako bi sa znanjem trecega nalozio sinu ili robu da s trecim sklopi pravni posao, odgovarao je uz njih potpuno (in solidum) za obveze iz takvih poslova.



2.Actio institoria i exercitoria-ako je pater familias sina obitelji ili roba postavio voditeljem trgovackog ili kojeg drugog obrta (institor ili factor), odnosno, ako bi ga kao vlasnik broda (exercitor navis) postavio za kapetana brofa (magister navis) smatralo se da u tome predlezi ovlastenje za sklapanje pravnih poslova koji spadaju poslovanju toga obrta.



3.Actio de peculio i tributoria-ako je otac obitelji sinu ili gospodar robu odobrio peculium, odgovarao je imalac vlasti akcijom de peculio za obveze sina, odnosno za naturalne obveze roba u vezi s upravom pekulija, ali samo do visine pekulija (dumtaxat de peculio) u casu izricanja presude. No do te visine nije on odgovarao samo stvarima pekulija, nego citavom svojom imovinom.



4.Actio de in rem verso. Ovom je tuzbom odgovarao imalac vlasti ako se pravnim poslom sina obitelji ili roba obogatio. Obogacenje je ujedno iznimka prema kojoj pravni razlog (causa) cesije, dakle interni odnosaj izmedju cedenta i cesionara, ipak djeluje i prema ustupljenom duzniku.

CESSIO

Ustup ili cesija (cessio) je ugovor kojim vjerovnik (ustupitelj, cedent) prenosi svoje otudjivo potrazivanje na drugog (cesionara).



Promjena vjerovnika je prvo vrsena novacijom (zakljuci se novi ugovor s istim sadrzajem izmedju duznika i novog vjerovnika, a gasi se stara obveza). Trebala je suglasnost duznika da bi se ovo obavilo. Sljedeci korak je bio procesualno zastupanje. Novi vjerovnik, tj. osoba na koju je trebalo prenijeti potrazivanje, utuzio bi potrazivanje kao vjerovnikov zastupnik u sporu i onda pomocu pretorske formule sredio presudu na svoje ime. Ali tu se radilo samo o prenosu tuzbe, a ne potrazivanja. Tek u klasicnom pravu je omoguceno ugovorom odrediti novog vjerovnika, s tim da se duznik obavjesti o promjeni. Nakon ove obavjesti (denuntiatio) ustupljeni duznik nije vise mogao platiti dug cedentu, niti ga je ovaj vise mogao tuziti. Cesionar je imao potrazivanje u istoj mjeri kao i cedent. (ista prava) Ustupljeni duznik je mogao upotrijebiti protiv cesionara sve prigovore koje je mogao upotrijebiti protiv cedenta. Cedent je odgovarao cesionaru za dolus i culpa lata ako je pravni razlog cesije bio u darivanju. Ako se radilo o kupoprodaji potrazivanja, cedent je odgovarao za istinitost potrazivanja. Da bi se sprijecilo iskoristavanje i prevara siromasnih od strane bogatih bilo je zabranjeno ustupanje potrazivanja od humilioresa na potentiorese, a lex Anastasiana propisuje da se ne smije naplatiti od duznika vise od onoga sto je kao naknadu za ustupljeno potrazivanje platio cedentu.

nedjelja, 6. rujna 2009.

Jamstvo (Poručanstvo)


Jamstvo je ugovor kojim se treca osoba – jamac obvezuje prema vjerovniku da ce ispuniti duznikovu obvezu ako ovaj to sam ne ucini.
Sklapanjem ugovora o jamstvu povecava se broj subjekata na duznickoj strani cime se jaca sigurnost vjerovnikovog namirivanja. Osnovne karakteristike jamstva su akcesornost, supsidijarnost i pravo na regres.
Akcesornost jamstva znaci da ugovor o jamstvu nema samostalno pravno postojanje nego je ovisan o postojanju i valjanosti obveze cijem osiguranju sluzi. Jamceva obveza je sporedna ili akcesorna jer ovisi o sudbini duznikove obveze. Prestankom obveze glavnog duznika, prestaje i jamceva obvez (bilo ispunjenjem obveze, zastarjevanjem, gasenjem itd…). Jamac se ne moze obvezati na vise i teze uvjete od glavnog duznika i jamcu pripadaju svi prigovori kojima raspolaze glavni duznik protiv vjerovnika.
Supsidijarnost jamstva znaci da vjerovnik moze zahtjevati ispunjenje obveze od jamca samo onda kada sudskim putem ne uspije namiriti potrazivanje od glavnog duznika. U suprotnom jamac je mogao upotrijebiti beneficium excussionis sive ordinis, i tako odbiti izvrsenje obveze vjerovniku.
Pravo na regres je pravo jamca koji je isplatio vjerovnika, da zahtijeva od glavnog duznika naknadu onoga sto je isplatio; ako ima vise jamaca onda od svakog od njih dio.
Navedene karakteristike vrijede tek za jamstvo Justinijanova prava. Jamstvo je sklapano usmenim ugovorom (stipulacijom) i proslo je kroz 3 oblika u rimskom pravu:
Sponsio je najstariji oblik jamstva pristupacan samo rimskim gradjanima.
Fideipromissio je drugi oblik jamtva koji je bio dostupan i peregrinima.
Fideiussio je oblik jamstva kojim su se mogli sluziti i Rimljani i peregrini. Obveza fidejusora je prelazila na njegove nasljednike i nije bila vremenski ogranicena. Samo je ovaj oblik jamstva presao u Justinijanovo pravo.
Svi oblici jamstva su obuhvaceni terminom adpromissio, a jamstveni duznik se naziva adpromissor. Zastita: beneficium excussionis sive ordinis, beneficium divisionis i beneficium cedendarum actionum.

Razdjeljene i solidarne obveze


Razdjeljena obveza postoji kada na duznickoj, odnosno vjerovnikovoj strani postoji vise subjekata, a cinidba je djeljiva, tako da je svaki vjerovnik ovlasten traziti, odnosno svaki od suduznika je obvezan ispuniti samo jedan dio cjelokupne cinidbe.
Kod razdjeljene obveze postoji toliko pojedinacnih samostalnih obveza koliko ima duznika, odnosno vjerovnika. Potrazivanje se izmedju vise vjerovnika dijeli na jednake dijelove, tako da svaki od njih moze zahtjevati samo svoj dio potrazivanja. Dug se jednako dijeli medju suduznicima na jednake dijelove, tako da je svaki od duznika odgovoran samo za svoj dio obveze. Buduci da se radi o vise samostalnih obveza sudbina jedne od njih ne utjece na ostale, tako da ako vjerovnik naplati svoje potrazivanje, na njega ne utice hoce li i ostali vjerovnici naplatiti. Jednako tome, ako jedan od duznika ispuni svoj dio obveze, s tim nema veze hoce li ostali duznici ispuniti svoje obveze. Ako vjerovnik oprosti dug jednom od suduznika, ostali i dalje trebaju namiriti svoje dugove.
Ako na duznickoj, odnosno vjerovnickoj strani ima vise subjekata, a cinidba je nedjeljiva, nastaje solidarna obveza.
Predmet ovih obveza su cinidbe koje su glasile na nedjeljive stvari, kao i cinidbe ciji je sadrzaj facere. Solidarne obveze su nastajale ugovorom i tada se nazivaju korealne solidarne obveze jer su nastajale stipulacijom zakljucenom izmedju vise subjekata na duznickoj, vjerovnickoj ili na obje strane. Solidarnost moze biti pasivna i aktivna.
Pasivna solidarnost postoji kada na duznickoj strani ima vise subjekata, tako da je svaki od suduznika duzan ispuniti cjelokupnu obveznu cinidbu na zahtjev vjerovnika, a vjerovnik je ovlasten zahtjevati od svakog duznika ispalu cjelokupnog iznosa duga.
Aktivna solidarnost postoji kada na vjerovnikovoj strani postoji vise subjekata, tako da je svaki od vjerovnika ovlasten od duznika zahtjevati izvrsenje cjelokupne obvezne cinidbe.
Ako cinidbu izvrsi jedan od suduznika (kod pasivne solidarnosti) ili potrazivanje naplati jedan od vjerovnika (kod aktivne solidarnosti) time se gasi obveza za sve ostale subjekte. Ova se solidarnost jos naziva i elektivna solidarnost jer vjerovnik moze izabrati od kojeg ce duznika zahtjevati izvrsenje cjelokupne cinidbe, kao sto duznik moze odrediti kojem ce vjerovniku isplatiti dug, sve dok neki od vjerovnika ne zatrazi namirenje.
Obveza ne prestaje sve dok vjerovnik ne namiri svoje potrazivanje, tako da je on mogao nakon utuzenja jednog duznika utuziti i ostale. Za ostale nacine gasenja obveze vrijedilo je pravilo da oni koji izazivaju gasenje ipso iure djeluju prema svima, a oni koji su izazivali gasenje ope exceptionis imali su ucinak samo prema duzniku koji je mogao istaknuti odnosni prigovor. Justinijanovo pravo je uvelo i tzv. beneficium divisionis, kojim je utuzeni duznik dobio pravo zahtjevati od vjerovnika da utuzi i ostale duznike, za njihov alikvotni dio obveze, cime se solidarna obveza izjednacava sa razdjeljenom. Postklasicno pravo je uvelo za pasivne solidarne obveze tzv. beneficium cedendarum actionum, na osnovu koje je duznik – platac dobio pravo regresa od ostalih suduznika, vjerovnik mu je morao ustupiti svoje tuzbe protiv ostalih suduznika.
Postojale su i kumulativne solidarne obveze koje su nastajale pocinjenjem delikata. Ovi su delikti povlacili penalne tuzbe (actiones paenales), ciji je cilj kaznjavanje pocinitelja. U slucaju kada je delikt izvrsilo vise osoba svaki od suizvrsitelja je bio obvezan platiti cio iznos kazne (poena privata) a isplata jednog od duznika nije oslobadjala ostale. Medjutim delikti kojima je prouzroceno ostecenje imovine povlacili su reipersekutorne tuzbe (actiones rei persecutoriae) koje su dovodile do elektivne solidarnosti.

ponedjeljak, 31. kolovoza 2009.

Zabluda (ERROR)


Zabluda (error) je pogresna predodzba o cinjenici koja je bila vazna za zakljucenje pravnog posla.
Da bi dovela do nevaljanosti pravnog posla, zabluda mora biti podnosljiva, bitna i mora se odnositi na nepoznavanje cinjenica.
Zabluda je podnosljiva (error iustus), ako se ne moze pripisati krajnjoj nemarnosti osobe koja se nalazila u zabludi. Zabluda mora biti bitna (error essentialis), da bi dovela do nevaljanosti pravnog posla, tj. mora se odnositi na nepoznavanje bitnih cinjenica vezanih za sadrzaj pravnog posla. Slucajevi bitne zablude su: error in negotio, error in corpore, error in persona i error in substantia.
Error in negotio je zabluda o sustini i sadrzaju pravnog posla. Do ovakve zablude dolazi kada stranke ne preciziraju u potpunosti sve elemente ugovora, tako da dodje samo do prividne saglasnosti. Pravni posao nije nastao.
Error in corpore je zabluda o predmetu pravnog posla. Do ove zablude dolazi kada stranke nisu mislile na isti predmet. Takva zabluda je mogla dovesti do nistavosti pravnog posla, ali ako su stranke mislile na isti predmet, ali ga drugacije imenovale, nije se radilo o zabludi.
Error in persona je zabluda o osobi suugovaratelju ili njegovim bitnim osobinama. Ova je zabluda dovodila do nistavosti pravnog posla samo ako je individualitet odredjene osobe bio od izrazite vaznosti. Tada se radi o ugovorima intuitu personae (gdje je identitet i odredjene osobine suugovaratelja bitan).
Error in substantia je zabluda o materiji od koje je napravljen predmet. Ova je zabluda mogla dovesti do nevaljanosti pravnog posla. (prsten od zlata)
Zabluda je morala biti vezana uz nepoznavanje cinjenica koje je bilo ispricivo u skladu s nacelom da nepoznavanje cinjenica ne skodi (error facti non nocet), ali nepoznavanje pravnih propisa nije moglo biti razlog ponistenja pravnog posla, jer nepoznavanje prava skodi (ignorantia iuris nocet).

Namet (MODUS)

Namet ili nalog (modus) je stranacka odredba koja se dodavala besplatnim pravnim poslovima inter vivos i mortis causa, kojom se stjecatelju namece neka duznost.
Razlikuje se od uvjeta po tome sto uvjet odgadja, ali ne sili, a nalog sili, ali ne odgadja. U pocetku nije postojala direktna tuzba za izvrsenje naloga, vec samo indirektna sredstva prisile. U postklasicnom i Justinijanovom pravu javlja se actio praescriptis verbis na izvrsenje naloga, a ako je izvrsenje nemoguce, moze se traziti povratak darovanja kondikcijom causa dana causa non secuta.

Rok (DIES)


Rok (dies) je buduci izvjesni dogadjaj o cijem nastupanju, prema volji stranaka ovisi pocetak ili prestanak ucinka pravnog posla.
S obzirom da o uvjetu ovisi pocetak ili prestanak ucinka pravnog posla, razlikujemo pocetne i zavrsne rokove.
Pocetni rok (dies a quo) je stranacka odredba kojom se pocetak ucinka pravnog posla veze za nastup odredjenog vremena.
Buduci da kod roka nema neizvjesnosti, obvezni odnos s pocetim rokom se smatra vec postojecim, samo je ispunjenje obveze odgodjeno do nastupanja roka. Ono sto je placeno ne moze se vratiti putem condictio indebiti.
Zavrsni rok (dies ad quem) je stranacka odredba kojom je odredjivano vrijeme prestanka ucinka pravnog posla.
Prema tome postoji li neizvjesnosti oko nastupa zavrsnog roka, dijele se na proste i slozene.
Prosti rokovi su oni kod kojih je sigurno da ce i kada ce nastupiti, tu spadaju:
-         dies certus an certus quando (za koje je sigurno da ce se i kada ce se dogoditi)
-         dies certus an incertus quando (za koje se zna da ce sigurno nastupiti, ali se ne zna kada)
Slozeni rokovi su oni kod kojih nije sigurno hoce li ugovoreno vrijeme uopce nastupiti. Sadrze element neizvjesnosti, te se nazivaju rokovi – uvjeti prema nacelu dies incertus pro condicione habetur. Tu su:
-         dies incertus an certus quando (ne zna se hoce li se dogoditi, ali se zna kada bi trebalo da nastupi)
-         dies incertus an incertus quando (za koje nije sigurno hoce li ni kada ce nastupiti)
Vrlo je vazno tacno odrediti vrijeme trajanja ugovorenog roka, jer rokovi cesto dovode do stjecanja, promjene ili gubitka prava. Postoje dva nacina racunanja vremena: computatio civilis i computatio naturalis.
            Kod computatio civilis u obzir se uzimaju iskljucivo dani kao cjelina, a racunali su se od ponoci do ponoci. Kao zadnji dan roka, ako se radilo o stjecanju prava, uzimao se pocetak posljednjeg dana, a ako se radilo o gubitku prava, uzimao se kraj posljednjeg dana. Rok je mogao biti odredjen tacno kalendarskim danima (datum neki), ali se cesto racuna tzv. pomicnim rokovima (kroz neko vrijeme). Ako su u pitanju mjeseci, racunali su se kao vremensko razdoblje od 30 dana, godine su se racunale kao vremensko razdoblje od 365 dana.
            Kod dugih rokova, vazno je tempus continuum, odnosno da je rijec o kontinuiranom, neprekinutom vremenu i kod njih se uzimao u obzir svaki pojedini dan po kalendaru, a kod kracih rokova je vazno tempus utile, odnosno korisno vrijeme, u kojem je stranka mogla da obavlja odredjenu pravnu radnju.
            Computatio naturalis se samo u iznimkama primjenjivalo za racunanje vremena. Podrazumjeva racunanje roka od momenta zakljucenja ugovora do istog trenutka posljednjeg dana (a momento ad momentum).

Uvjet (CONDICIO)


Uvjet (condicio) je buduca i objektivno neizvjesna okolnost, o kojoj, prema volji stranaka ovisi ucinak pravnog posla.
Uvjetovanje pravnog posla u rimskom pravu omoguceno je tek pojavom ugovora bonae fidei. Ugovaranje uvjeta i roka nije bilo dopusteno za pravne poslove starog rimskog prava tzv. actus legitimi.
Stranke mogu na razlicite nacine uvjetovati pravni posao i zbog toga postoji teorija o pravim i nepravim uvjetima.
Kod pravih uvjeta pocetak ili prestanak ucinka pravnog posla ovisi  nastupanju ili ne nastupanju uvjeta. Bitne pretpostavke pravog uvjeta su buducnost i objektivna neizvjesnost. Pravi uvjeti se dijele na nekoliko skupina, a prva podjela je na suspenzivne (odgodne) i rezolutivne (raskidne) uvjete. Ova je podjela izvrsena prema tome da li od nastupanja uvjeta ovisi pocetak ili prestanak ucinka pravnog posla.
Suspenzivni ili odgodni uvjet je uvjet o cijem nastupanju ovisi pocetak ucinaka pravnog posla. Suspenzivni uvjet odgadja ucinak pravnog posla do nastupanja ili ne nastupanja uvjetovane okolnosti. Ako se uvjet ispuni nastupit ce i svi ucinci pravnog posla, ako se uvjet izjalovi, do ucinaka pravnog posla nece doci.
Rezolutivni ili raskidni uvjet je onaj o cijem nastupanju ovisi prestanak ucinka pravnog posla. Kod rezolutivnog uvjetovanja pravni posao proizvodi sve ucinke od casa zakljucenja, ali ce posao biti raskinut ukoliko nastupi rezolutivni uvjet. Ako se ispuni uvjet, prestat ce i ucinci pravnog posla, a ako se izjalovi, ucinci pravnog posla ostaju trajni.
Sljedeca podjela pravih uvjeta je na pozitivne (afirmativne) i negativne uvjete. Za ovu podjelu je bitno treba li se neka okolnost dogoditi ili ne, odnosno mijenja li se dosadasnje pravno stanje ili se ono ne mijenja.
Pozitivni (afirmativni) uvjet trazi da se neka okolnost dogodi, cime se mijenja i dosadasnje stanje. Kod pozitivnog uvjeta pocetak ili prestanak ucinka pravnog posla ovisi o nastupanju buduceg neizvjesnog dogadjaja.
Negativni uvjet trazi da se nesto ne dogodi, odnosno da se ne mijenja dosadasnje stanje. Kod negativnog uvjeta ucinci pravnog posla ovise o nenastupanju buduceg i neivjesnog dogadjaja. Negativni uvjet je ispunjen tek kada je sigurno da se uvjetovana okolnost nece ostvariti.
Sljedeca podjela pravih uvjeta je na potestativne, kazualne i mikstne uvjete. Ova je podjela izvrsena prema tome da li nastupanje uvjetovane okolnosti ovisi o volji ovlastenika, djelatnosti trecih osoba ili slucaju.
Potestativni uvjet je uvjet cije nastupanje ili nenastupanje u potpunosti ovise od volje ovlastenika.
Kazualni ili slucajni uvjet je uvjet cije nastupanje ili nenastupanje ovise o slucaju, djelovanju visih sila ili radnji trece osobe koja nije zainteresirana za dati pravni posao.
Mikstni ili mjesoviti uvjet je uvjet cije nastupanje ili nenastupanje ovise i kombinaciji svega navedenog, volji ovlastenika, slucaju/djelovanju visih sila ili radnji trece osobe.
Kod uvjetovanog pravnog posla treba razlikovati vrijeme kada je jos neizvjesno hoce li uvjet nastupiti (condicio pendet), kada je uvjet nastupio (condicio existit) ili se izjalovio (condicio deficit).
Condicio pendet je vrijeme pendencije, koje zapocinje od casa zakljucenja pravnog posla pa do momenta ispunjenja ili izjalovljenja uvjeta. To je razdoblje kada je jos neizvjesno da li ce se ostvariti uvjetovana okolnost (uvjet visi – condicio pendet). Vrijeme pendencije izaziva razlicite posljedice ovisno od toga da li je pravni posao zakljucen pod suspenzivnim ili rezolutivnim uvjetom.
Pravni posao sklopljen pod suspenzivnim uvjetom je nastao i postoji, ali ne proizvodi pravne ucinke sto znaci da ne dolazi do promjena u postojecem stanju. Znaci da uvjetno optereceni nije postao duznikom, niti uvjetno ovlasteni vjerovnikom. Kod poslova koji se ticu prijenosa prava vlasnistva, vlasnik do ispunjenja uvjeta ostaje vlasnik za vrijeme pendencije, ima pravo na stvarnopravne tuzbe, raspolaganje stvari i njenim plodovima. Ono sto je placeno za vrijeme pendencije moze se traziti nazad uz pomoc condictio indebiti. Medjutim nastaju i odredjene obveze za uvjetno opterecenog i uvjetno ovlastenog. Uvjetno optereceni ne smije ni u kom slucaju uzrokovati onemogucene izvrsenja obveze nakon ispunjenja uvjeta, ili onemoguciti ispunjenje uvjeta, u suprotnom se smatra da se uvjet ostvario (fikcija ispunjenja uvjeta). Obveze suspenzivnog uvjeta su bile nasljedive i na aktivnoj i na pasivnoj strani. Obveze uvjetno ovlastenog su bile da odgovara za svaku stetu ili unistenje stvari za vrijeme pendencije u slucaju ispunjenja uvjeta.
Pravni posao zakljucen pod rezolutivnim uvjetom je izazivao u potpunosti suprotne posljedice. S obzirom da tada nastupaju svi pravni ucinci od casa zakljucenja pravnog posla, to znaci da ce uvjetno ovlasteni postati vjerovnik (ili vlasnik ako je rijec o prijenosu vlasnistva), a uvjetno optereceni duznik. Ono sto je placeno ne moze se vratiti nazad uz pomoc condictio indebiti.
Condicio existit  znaci da se uvjet ostvario i da je zavrsilo vrijeme pendencije. Pozitivni uvjet je ispunjen ako se desila uvjetovana okolnost koja je bila predvidjena kao uvjet i koja mjenja dosadasnje stanje. Negativni uvjet se ostvario onda kada je sigurno da uvjetovana okolnost nece nastupiti. Kada se ostvari suspenzivni uvjet to znaci da nastupaju svi pravni ucinci predvidjeni za taj pravni posao. Kod pravnih poslova sklopljenih pod suspenzivnim uvjetom postavljalo se pitanja od kojeg momenta nastupaju pravni ucinci; da li tek nakon ispunjenja uvjeta (ex nunc) ili djeluju retroaktivno, tj. vec od casa zakljucenja pravnog posla (ex tunc). Kada se ostvari rezolutivni uvjet to znaci da svi ucinci pravnog posla prestaju. Rimsko pravo je poznavalo i fikciju ispunjenja uvjeta, gdje se uvjet smatrao ispunjenim, iako nije ispunjen, u slucaju da je ispunjenje uvjeta onemogucio uvjetno optereceni.
Condicio deficit je kada se uvjet izjalovi.

Nepravim uvjetima nedostaju pretpostavke pravih uvjeta (buducnost i objektivna neizvjesnost). Nepravih uvjeta ima sedam.
Nuzni ili sigurni uvjet (condicio necessaria) je uvjet kojem nedostaje neizvjesnost. Uvjetovana okolnost je buduca, ali je sigurno da ce se desiti. Takvi pravni poslovi su smatrani valjanim, ali bi uvjet preuzeo ulogu roka.
Nepravi uvjet (condicio in praesens vel in praeteritum collata) je uvjet cija se okolnost vec dogodila ili se dogadja, bez obzira je li strankama to poznato ili ne. Takav se posao smatra bezuvjetnim jer okolnost mora biti objektivno, a ne subjektivno neizvjesna.
Nemoguci uvjet (condicio impossibilis) je uvjet koji je nemoguce ipuniti bilo fizicki ili pravno. Nemoguci uvjeti su imali za posljedicu nistavost pravnih poslova inter vivos, a za mortis causa, poslovi su smatrani bezuvjetnim.
Nemoralni uvjet (condicio turpis) je uvjet koji je bio protivan drustvenom moralu. Ima iste posljedice kao i nemoguci uvjet.*
Protupravni uvjet (condicio conta legem) je uvjet koji je protivan pravnim propisima.*
Pravni uvjet (condicio iuris) je uvjet koji je vec predvidjen pravnim poslom i nije potrebno da ga stranke dodatno ugovaraju.
Perpleksni (iskljucujuci) uvjet je uvjet koji je proturjecan samoj sustini pravnog posla te izaziva nistavost za pravne poslove inter vivos i mortis causa.