Naknada stete

Ako duznik svojom krivnjom ne izvrsi obecanu cinidbu, obvezan je vjerovniku nadoknaditi stetu. Buduci da se radi o osobama koje se nalaze u ugovornom odnosu i o steti koju vjerovnik pretrpi zbog neispunjenja ugovora, govorimo o ugovornoj odgovornosti. Postoji i deliktna odgovornost do koje dolazi kada neko pricini stetu osobi s kojom nije bio u ugovornom odnosu. Kako je u rimskom klasicnom postupku svaka presuda glasila na novcani ekvivalent izostale cinidbe, zato naknada stete predstavlja oblik popravljanja stete koji se sastoji u novcanom ekvivalentu. Uzrokovanje stete dovodi do nastanka obveznopravnog odnosa nadoknadjivanja stete. U ovom obveznom odnosu jedna strana je duznik – stetnik i obvezna je drugoj strani vjerovniku – ostecenom nadoknaditi prouzrokovanu stetu, a druga strana je ovlastena zahtjevati taj postupak.

Da bi doslo do odgovornosti za stetu moraju se ispuniti odredjene pretpostavke. To su: steta, protupravnost stetne radnje, uzrocna veza i krivnja.

Steta (damnum) je umanjenje necije imovine (obicna steta – damnum emergens) i sprjecavanje njezina povecanja (izmakla dobit – lucrum cessans). Kada se govori o nadoknadi stete misli se samo na stetu nad materijalnim dobrima. Steta nad nematerijalnim dobrima (povreda casti, ugleda, tjelesna i dusevna bol…) povlacila je deliktnu odgovornost i kaznjavana je novcanom privatnom kaznom (poena privata).

Materijalna imovinska steta se pojavljuje u dva oblika, kao obicna steta (pozitivna steta – damnum emergens) i kao izmakla korist (negativna steta - lucrum cessans). Obicna steta se sastoji u umanjenju imovine koju je ostecenik vec imao. Izmakla dobit se sastoji u sprjecavanju povecanja imovine ostecenog.

Protupravnost – radnja mora biti u suprotnosti s pravnim propisima. Nekada se jave cinjenice koje su iskljucivale protupravnost stetne radnje. Te su cinjenice u rimskom pravu nuzna odbrana i krajnja nuzda. (iskljucuje se krivnja)

Nuzna odbrana (inculpata tutela) je radnja koju neko poduzima da bi od sebe ili drugoga odbio istodobni protupravni i neskrivljeni napad koji potjece od druge osobe. Samoodbrana je uvijek morala biti u granicama potrebne zastite, za sve preko te granice se odgovaralo.

Krajnja nuzda je situacija u kojoj pocinitelj vrsi stetnu radnju da bi od sebe ili od drugog otklonio istodobnu neskrivljenu opasnost koja se na drugi nacin nije mogla ukloniti. Pri tome je vazno da je vrijednost spasenog dobra nerazmjerno veca od vrijednosti zrtvovanog.

Uzrocna veza (kauzalni neksus) postoji kada je duznikovo cinjenje ili propustanje uzrok nastale stete. Uzrocnost je veza izmedju stetne radnje kao uzroka i stete kao posljedice. Uzrocna veza moze biti izravna i neizravna. Izravna uzrocna veza postoji u slucaju kada je stetnikovo cinjenje jedini i neposredni uzrok stete. Kod neizravne uzrocne veze na stetnikovu se radnju nadovezu jos neke okolnosti i posljedice po cijeli taj lanac zajedno dovede konacno do stete. Ako se ne utvrdi uzrocna veza nema ni odgovornosti za stetu.

Krivnja je subjektivni (psihicki) odnos pocinitelja prema pocinjenoj steti.

Procjenjuje se prema odredjenim kriterijima. Utvrdjuje se da li se duznik ponasao onako kako je redovito i uobicajeno u pravnom odnosu, predvidjeno ugovorom. Ako se utvrdi da je naknadna nemogucnost izvrsenja obveze skrivljena duznikovim djelovanjem ili propustanjem, njegova obveza i odgovornost ne prestaju, nego se primarna obveza zamjenjuje sekundarnom obvezom na naknadu stete i ta obveza postaje trajna.

Vrijedilo je nacelo objektivne (kauzalne) odgovornosti, duznik je odgovarao za samo uzrokovanje stete bez obzira na krivnju. Tokom klasicnog razdoblja nacelo objektivne odgovornosti je postepeno zamjenjeno nacelom subjektivne (kulpozne) odgovornosti koja se temelji na krivnji. Duznik treba odgovarati za naknadu stete samo ako je svojom krivicom onemogucio ispunjenje cinidbe. Duznici su obvezni nadoknaditi stetu kada se neizvrsenje obveze moglo pripisati nekom od sljedecih oblika krivnje.

Dolus namjera (umisljaj) postoji kada je stetnik namjerno i svjesno nacinio stetu, kada je znao sta radi, kakve ce posljedice izazvati i kada je zelio takve posljedice.

Bilo je zabranjeno iskljuciti odgovornost za dolus jer se za dolus uvijek odgovaralo. Kod negotia bonae fidei pod dolusom se podrazumjeva svaka radnja koja je protivna savjesnom i postenom odnosu stranaka. Kod ovih poslova odgovornost za dolus se pretpostavljala a kod negotia stricti iuris  mora se ugovoriti posebnom stipulacijom.