CESSIO

Ustup ili cesija (cessio) je ugovor kojim vjerovnik (ustupitelj, cedent) prenosi svoje otudjivo potrazivanje na drugog (cesionara).

Promjena vjerovnika je prvo vrsena novacijom (zakljuci se novi ugovor s istim sadrzajem izmedju duznika i novog vjerovnika, a gasi se stara obveza). Trebala je suglasnost duznika da bi se ovo obavilo. Sljedeci korak je bio procesualno zastupanje. Novi vjerovnik, tj. osoba na koju je trebalo prenijeti potrazivanje, utuzio bi potrazivanje kao vjerovnikov zastupnik u sporu i onda pomocu pretorske formule sredio presudu na svoje ime. Ali tu se radilo samo o prenosu tuzbe, a ne potrazivanja. Tek u klasicnom pravu je omoguceno ugovorom odrediti novog vjerovnika, s tim da se duznik obavjesti o promjeni. Nakon ove obavjesti (denuntiatio) ustupljeni duznik nije vise mogao platiti dug cedentu, niti ga je ovaj vise mogao tuziti. Cesionar je imao potrazivanje u istoj mjeri kao i cedent. (ista prava) Ustupljeni duznik je mogao upotrijebiti protiv cesionara sve prigovore koje je mogao upotrijebiti protiv cedenta. Cedent je odgovarao cesionaru za dolus i culpa lata ako je pravni razlog cesije bio u darivanju. Ako se radilo o kupoprodaji potrazivanja, cedent je odgovarao za istinitost potrazivanja. Da bi se sprijecilo iskoristavanje i prevara siromasnih od strane bogatih bilo je zabranjeno ustupanje potrazivanja od humilioresa na potentiorese, a lex Anastasiana propisuje da se ne smije naplatiti od duznika vise od onoga sto je kao naknadu za ustupljeno potrazivanje platio cedentu.