Culpa (nemarnost) – nehat, postoji kada duznik ne postupa s potrebnom pozornoscu. Ponasanje duznika se uporedjuje s ponasanjem drugih ljudi da bi se ustanovilo da li je duznik upotrijebio duznu pozornost. Postoji nekoliko stepena nehata.
Culpa lata – krajnja nepozornost je postupanje kod kojeg duznik nije upotrijebio ni onu pozornost koju bi upotrijebio svaki prosjecni covjek.
Culpa levis – obicna nepozornost, je blazi vid nemarnosti, a pojavljuje se u 2 oblika: culpa levis in abstracto i culpa levis in concreto.
Culpa levis in abstracto je oblik krivnje koji se procjenjuje apstraktnim kriterijem jer kao mjerilo pozornosti sluzi ponasanje nekog zamisljenog idealnog savjesnog dobrog domacina.
Culpa levis in concreto je jos blazi oblik krivnje koji se procjenjuje konkretnim mjerilom. Duznik mora postupati s onom pozornoscu koju redovito primjenjuje u vlastitim stvarima i poslovima.
Objektivna odgovornost duznika je zadrzana i u klasicnom pravu. Primjenjivala se kod custodia (odgovornost za cuvanje stvari). Osobe koje su odgovarale za custodia (obrtnici, brodari, gostionicari) su odgovarale bez obzira na svoju krivnju za svaki nestanak i propast povjerenih stvari, osim ako bi se to dogodilo visom silom. Ova se odgovornost naziva casus minores. Odgovornost za kustodiju se u Justinijanovom pravu naziva culpa in eligendo/custodiendo.
Culpa in eligendo (nemarnost u izboru) je poostrena odgovornost osoba koje se pri ispunjenu obveze sluze radom i uslugama namjestenika i pomocnika.
Ako je do neizvrsenja obveze doslo bez duznikove krivnje, duznikova odgovornost je prema vjerovniku prestajala. To se pripisuje slucaju. Za stetu nastalu uslijed slucaja nacelno se ne odgovara u skladu s pravilom casus sentit dominus.
Casus (casus minores) – slucaj, je stetan dogadjaj ili ljudska radnja koji se ne moze pripisati krivnji odredjene osobe. To su nepredvidljive i nepredvidjene okolnosti cije bi posljedice bilo moguce otkloniti da su bile predvidjene.
Vis maior (casus maiores) – visa sila, je buduca neizvjesna okolnost koja se nije mogla predvidjeti, a i da je predvidjena nije se mogla sprijeciti, izbjeci ili ukloniti.
Ako nije bilo nista ugovoreno, krajem klasicnog razdoblja pocelo se primjenjivati tzv. utilitetno nacelo, prema kojem se odgovornost procjenjuje prema privrednim koristima koje proizilaze iz ugovora. Tako ce strozije odgovarati ona stranka koja je imala koristi od ugovora – culpa levis. Stranka koja nije imala koristi od ugovora je odgovarala samo ako je postupala dolozno i s grubom nemarnoscu – dolus i culpa lata.
Nema komentara:
Objavi komentar