Rok (DIES)

Rok (dies) je buduci izvjesni dogadjaj o cijem nastupanju, prema volji stranaka ovisi pocetak ili prestanak ucinka pravnog posla.

S obzirom da o uvjetu ovisi pocetak ili prestanak ucinka pravnog posla, razlikujemo pocetne i zavrsne rokove.

Pocetni rok (dies a quo) je stranacka odredba kojom se pocetak ucinka pravnog posla veze za nastup odredjenog vremena.

Buduci da kod roka nema neizvjesnosti, obvezni odnos s pocetim rokom se smatra vec postojecim, samo je ispunjenje obveze odgodjeno do nastupanja roka. Ono sto je placeno ne moze se vratiti putem condictio indebiti.

Zavrsni rok (dies ad quem) je stranacka odredba kojom je odredjivano vrijeme prestanka ucinka pravnog posla.

Prema tome postoji li neizvjesnosti oko nastupa zavrsnog roka, dijele se na proste i slozene.

Prosti rokovi su oni kod kojih je sigurno da ce i kada ce nastupiti, tu spadaju:

-         dies certus an certus quando (za koje je sigurno da ce se i kada ce se dogoditi)

-         dies certus an incertus quando (za koje se zna da ce sigurno nastupiti, ali se ne zna kada)

Slozeni rokovi su oni kod kojih nije sigurno hoce li ugovoreno vrijeme uopce nastupiti. Sadrze element neizvjesnosti, te se nazivaju rokovi – uvjeti prema nacelu dies incertus pro condicione habetur. Tu su:

-         dies incertus an certus quando (ne zna se hoce li se dogoditi, ali se zna kada bi trebalo da nastupi)

-         dies incertus an incertus quando (za koje nije sigurno hoce li ni kada ce nastupiti)

Vrlo je vazno tacno odrediti vrijeme trajanja ugovorenog roka, jer rokovi cesto dovode do stjecanja, promjene ili gubitka prava. Postoje dva nacina racunanja vremena: computatio civilis i computatio naturalis.

            Kod computatio civilis u obzir se uzimaju iskljucivo dani kao cjelina, a racunali su se od ponoci do ponoci. Kao zadnji dan roka, ako se radilo o stjecanju prava, uzimao se pocetak posljednjeg dana, a ako se radilo o gubitku prava, uzimao se kraj posljednjeg dana. Rok je mogao biti odredjen tacno kalendarskim danima (datum neki), ali se cesto racuna tzv. pomicnim rokovima (kroz neko vrijeme). Ako su u pitanju mjeseci, racunali su se kao vremensko razdoblje od 30 dana, godine su se racunale kao vremensko razdoblje od 365 dana.

            Kod dugih rokova, vazno je tempus continuum, odnosno da je rijec o kontinuiranom, neprekinutom vremenu i kod njih se uzimao u obzir svaki pojedini dan po kalendaru, a kod kracih rokova je vazno tempus utile, odnosno korisno vrijeme, u kojem je stranka mogla da obavlja odredjenu pravnu radnju.

            Computatio naturalis se samo u iznimkama primjenjivalo za racunanje vremena. Podrazumjeva racunanje roka od momenta zakljucenja ugovora do istog trenutka posljednjeg dana (a momento ad momentum).