srijeda, 5. prosinca 2007.

TRADITIO - predaja stvari

Traditio (predaja stvari) je neformalan, kauzalan i derivativan način sticanja vlasništva po ius gentiumu, koji se vrši predajom posjeda stvari. 



Tradicijom se prenosilo kviritsko vlasništvo na res mancipi i pretorsko (bonitarno) vlasništvo na res mancipi. Kada je u Justinijanovom pravu ukinuta razlika između res mancipi i res nec mancipi, tradicija je postala jedini derivativni način sticanja jedinstvenog vlasništva.



Da bi putem tradicije došlo do sticanja vlasništva, moraju se ispuniti određeni uvjeti:



1. sposobni subjekti tradicije

2. volja subjekata da se izvrši prenos (zasnivanje prava vlasništva)

3. pravna osnova tradicije (iusta causa traditionis) i


4. predaja stvari




Kod svake tradicije moraju postajati dva subjekta: otuđivatelj stvari (tradens) i stjecatelj (accipiens). Tradens mora biti vlasnik stvari da bi mogao prenijeti vlasništvo na stjecatelja. Za tradiciju, kao i za druge derivativne načine sticanja vlasništva, vrijedi pravilo da niko na drugog ne može prenijeti više prava nego što i sam ima. Tradiciju su mogli upražnjavati svi slobodni stanovnici rimske države kojima je ius gentium priznavalo imovinsku sposobnost.




Subjekti tradicije su morali očitovati volju da žele otuđiti stvar, tj. steći vlasništvo na njoj. Kod otuđivatelja je morala postojati volja da prenese vlasništvo na stvari (animus dominii transferendi), a kod stjecatelja volja da primi stvar u vlasništvo (animus dominii adquirendi).




Da bi tradicija bila valjana, volja subjekata je morala biti zasnovana na pravnom razlogu (iusta causa traditionis), a to je mogao biti svaki pravni akt koji je bio usmjeren na sticanje vlasništva.



Na kraju bio je potreban i sam akt predaje stvari.

Nema komentara:

Objavi komentar