Pojam i vrste prava vlasništva

Vlasništvo (dominium, proprietas) je potpuna i isključiva pravna vlast na tjelesnoj stvari (plena in re potestas). Tipične ovlasti u sadržaju prava vlasništva su:

. posjedovanje

. upotreba

. korištenje

. raspolaganje

Tri osnovna elementa vlasništva su:

1. USUS (UTI) - pravo vlasnika da stvar moze upotrebljavati i izvlaciti ekonomske koristi iz nje.

2. FRUCTUS ( FRUI) - pravo sticati sve naravne i gradjanske plodove od stvari.

3. ABUSUS (ABUTI) - pravo raspolaganja sa stvari u pravnim poslovima inter vivos i mortis causa.

Vlasništvo je po svojoj naravi trajno pravo. Moglo se prenijeti na drugoga pravnim poslovima inter vivos i mortis causa. U nekim se slučajevima moglo ugasiti ne prelazeći na novog titulara: propašću stvari, proglašenjem stvari za res extra commercium i derelikcijom. Vlasništvo je prestajalo ako je titular izgubio svojstvo subjekta prava, do čega je dovodila smrt i capitis deminutio (u Justinijanovom pravu capitis deminutio maxima i media).

Razvitkom robne proizvodnje i uvođenjem klasičnog ropstva razvija se klasično robovlasničko privatno vlasništvo koje je bilo osnova na kojoj je nastalo rimsko klasično pravo. Klasično pravo je poznavalo 4 oblika vlasništva:

1. KVIRITSKO VLASNIŠTVO - jedini tip vlasništva koje je priznavalo ius civile. Mogli su ga stjecati samo rimski građani na načine predviđene civilnim pravom. Predmetom ovog vlasništva su bile samo pokretne stvari i italska zemljišta.

2. PRETORSKO (BONITARNO) VLASNIŠTVO - uveli i štitili pretori kako bi u drugoj polovini razdoblja republike olakšali pravni promet na res mancipi. Formalnosti koje predviđa civilno pravo otežavale su njihov promet. Često bi stranke, oslanjajući se na poznanstvo, savjesnost i poštenje prenosile res mancipi putem predaje (traditio), a ne formalističkim načinima (mancipatio, in iure cessio). Takav prenos po civilnom pravu nije proizvodio nikakav učinak (prodavatelj i dalje ostaje kviritski vlasnik, kupac stiče samo pošteni posjed). Stjecatelj ni na koji način nije bio zaštićen protiv moguće prevare. Zato pretor uvodi prigovor prodane i predane stvari (exceptio rei venditae ac traditae), kojim pruža kupcu zaštitu od kviritskog vlasnika, a protiv trećih osoba, koje bi stjecatelju oduzele posjed stvari, postojala je Publicijanska tužba (actio Publiciana) kojom je mogao tražiti posjed stvari natrag.

3. PROVINCIJSKO VLASNIŠTVO - vlasništvo nad zemljištem u provincijama. Smatrano je državnim vlasništvom, na kojem su pojedinci mogli samo steći posjed i plodouživanje, a po uzoru na rimsko vlasništvo zaštićeni su s actio in rem.

4. PEREGRINSKO VLASNIŠTVO - vlasništvo slobodnih stanovnika provincija na zemlji, koju bi im Rimljani nakon osvajanja ostavili, i na ostalim dijelovima imovine. Vlasničke odnose na ovoj imovini su regulisali ius gentium i lokalni običaji provincije.

Justinijan je izbrisao sve razlike i stvorio jedinstveni oblik vlasništva za cijelu državu, za koji je predviđena neformalna tradicija kao redoviti način prenošenja i vlasnička tužba rei vindicatio kao sredstvo zaštite.