Oblik sklapanja braka ovisio je o tome namjerava li se brakom zasnovati muževljeva vlast (ili njegovog obiteljskog starješine) nad ženom - matrimonium cum manu, ili te namjere nije bilo - matrimonium sine manu. Brak s manusom je zaključivan u formama: confaraetio (bio je svečani oblik sklapanja braka, dostupan samo patricijima); coëmptio (prividna kupnja žene u formi mancipacije); usus (činjenica zajedničkog života) - žena provede godinu dana u muževljevoj kući, zasnuje se manus muža ili njegovog kućnog starješine. Ako žena to nije željela trebala je izostati tri noći - usurpatio trinoctii i nakon toga proces je ponovo započinjao.
Zaključenje braka je izazivalo i određene posljedice i u osobnim i u imovinskim odnosima bračnih drugova. U braku cum manu žena je raskidala agnatsku vezu sa svojom obitelji i potpadala pod očinsku vlast muža. Gubila je pravo na obiteljsku imovinu, ali je u novoj obitelji dobivala isti položaj kao i ostala ženska djeca - agnatske kćeri i omogućeno joj je nasljedno pravo u muževljevoj obitelji. U manus braku, žena je bila imovinsko - pravno nesposobna. Imovina koju je imala prije braka i sve što je stekla tokom braka pripadalo je novom pater familiasu. Dok je bila pod njegovom vlašću nije je mogao prodati u ropstvo, ali je mogao ubiti u slučaju preljube i pijanstva.
Nakon principata se sve više upražnjava brak bez manusa - matrimonium sine manu. Tu je bila dovoljna faktična zajednica bračnih drugova i njihova želja - affectio maritalis i zajednica se smatrala brakom. Brak bez manusa nije utjecao na pravnu i poslovnu sposobnost žene. U ovom braku je vrijedilo načelo razlučene imovine. Ako je bila sui iuris, zadržavala je svoju imovinu, a ako je bila alieni iuris sticala je za svog imatelja vlasti. Samostalno je upravljala tom imovinom. I nakon braka je zadržavala agnatsku vezu sa ranijom obitelji. Ostajala je sui iuris ako je tako bilo u trenu zaključenja braka. U slučaju spora o porijeklu imovine, vrijedilo je da je muževljeva dok se drugačije ne dokaže.
Pravne posljedice braka bez manusa: uzajamno poštovanje, pomaganje i vjernost, žena je dobivala društveni položaj muža i pravo na uzdržavanje. Morali su izbjegavati svaki akt koji bi doveo u pitanje postojanje bračne zajednice, nisu se smjeli tužiti, svjedočiti jedno protiv drugog. Muž je upravljao mirazom, ali prema ostaloj imovini žene nije imao pravo. Ovaj brak se razlikovao od konkubinata jer se smatralo da su bračni drugovi istog društvenog položaja pošto žive zajedno. Brak je prestajao smrću, uslijed capitis deminutio maxima i media i razvodom - divortium. Ako je brak prestajao smrću, žena je morala tugovati - tempus lugendi 10 mjeseci. To je uvedeno kako bi se riješila dvojba mogućeg očinstva djeteta u novom braku. Kasnije je to vrijeme produženo na 12 mjeseci i vrijedilo je i u slučaju razvoda. Brak s manusom imali su pravo razvesti muž ili njegov pater familias. Confaraetio je razrješavan s diffaraetio, coëmptio - remancipatio, a usus stvarnim prekidanjem bračne zajednice.
Nema komentara:
Objavi komentar