Očinska vlast - patria potestas je doživotna i u najstarije vrijeme neograničena vlast kućnog starješine - pater familiasa nad osobama i obiteljskom imovinom.
Vremenom je došlo do diferenciranja te vlasti na vlast nad robovima - dominica potestas, vlast nad slobodnima koje je pater familias ustupao drugima na određeno vrijeme - mancipium, vlast nad ženom - manus, vlast nad djecom rođenom i usvojenom i nad daljim potomcima - patria potestas.
Pater familias je imao sljedeća prava:
1. IUS VITAE AC NECIS - pater familias je odlučivao o životu i smrti, bilo kroz kažnjavanje ili ubijanje svoje djece. Ovo pravo je pater familias u Justinijanovom periodu izgubio.
2. IUS VENDENDI - pravo prodaje djece i podčinjenih osoba. Nakon treće prodaje gubio je patriam potestatem.
3. IUS VINDICANDI - očevo pravo da traži izručenje svoje djece i podčinjenih osoba od trećih koji su ih izdržavali.
Filii familias nisu mogli raspolagati imovinom, niti su mogli ugovorima obvezivati imatelja vlasti. Njihove su obveze imale karakter naravnih obveza. Kada su osobe alieni iuris uključene u ugovorne obveze pretor je uveo actiones aedicticae qualitatis, gdje je pater familias u određenim slučajevima odgovoran za obveze kućne djece. Na temelju actio de peculio imatelj vlasti je odgovarao za obveze iz poslovanja pekulijem. Imovina koju su podčinjeni dobivali od oca na samostalno upravljanje i raspolaganje zvala se peculio profecticium. Imovina koju bi stekli u vojnom pohodu i kojom su od principata mogli oporučno raspolagati - peculium castrense. U postklasičnom pravu imovina stečena u državnoj službi - peculium quasi castrense. Bona materna je bila imovina naslijeđena od majke ili njenih predaka s karakterom pekulijarne imovine. Kasnije je ova imovina nazvana zajedničkim imenom - bona adventicia i vlasnik ove tri imovine moglo je biti kućno dijete. Justinijanovo pravo je očinsku vlast svelo na jako uske okvire, pa su osobe alieni iuris mogle slobodno raspolagati svojom imovinom.
Nema komentara:
Objavi komentar