Pod patriam potestatem dolazi se rođenjem i pravnim poslovima nakon rođenja: arogacijom, adopcijom i legitimacijom. Rođenjem pod patriam potestatem dolazi dijete začeto u zakonskom rimskom braku za vrijeme trajanja tog braka. Pater familias bi uz određeni religijski ceremonijal prihvatao to dijete, a ako to ne bi učinio dijete je bilo odbačeno i osuđeno na smrt. Ograničavanjem očinske vlasti pater familias je izgubio ius vitae ac necis. Za osobe koje nisu rođene u obitelji, voljom obiteljskog starješine su mogle doći pod očinsku vlast putem pravnih poslova, usvajanjem.
Arrogatio je vršena uz vrhovnog svećenika pontifex maximus pred kurijatskom skupštinom. Arogirati se mogao samo odrasli muškarac sui iuris, koji bi pretrpio capitis deminutio minima. Tada bi on zajedno s ostalim članovima obitelji i obiteljskom imovinom potpadao pod očinsku vlast adroganta.
Adoptio je posinjenje osobe alieni iuris, koja iz prijašnje patriae potestas prelazi pod očinsku vlast novog pater familiasa. Osoba alieni iuris nije imala vlastite imovine, pa adopcija nije imala imovinskog učinka. Adoptirani je najprije putem prividne prodaje (trostruke prividne mancipacije ako se radilo o muškoj osobi i jednostruke za ženske osobe), oslobađan ranije očinske vlasti, a onda je pred magistratom u formi in iure cessio zasnivana nova očinska vlast.
Legitimatio je pozakonjenje vanbračne djece iz konkubinata. Uvedeno je u postklasičnom razdoblju za vladavine Konstantina. Vršilo se na tri načina: naknadnim sklapanjem braka izvanbračnih roditelja, stupanjem izvanbračnog u službu kurijala i carevim reskriptom.
Očinska vlast je prestajala zbog prirodne ili građanske smrti imatelja vlasti ili podčinjenoga, emancipacije i zbog položaja u državnoj službi koji bi postigla osoba alieni iuris.
Nema komentara:
Objavi komentar