četvrtak, 14. prosinca 2006.

Pretorsko pravo - IUS HONORARIUM

Sporovi čija rješenja nisu bila pružena civilnim pravom, nadomjestio je novi pravosudni magistrat - PRETOR. Rimljani su imali dva pretora: gradski pretor (praetor urbanus) - koji je bio nadležan za sporove između rimskih građana i peregrinski pretor (praetor peregrinus) - koji je bio nadležan za sporove između rimskih građana i peregrina i peregrina međusobno.

Prilikom stupanja na dužnost, pretori su bili dužni obznaniti program svoga rada u formi tzv. petorskog edikta (edictum). U tom programu oni su označavali odnose kojim će pružati pravnu zaštitu, kao i pravna sredstva te zaštite (putem tužbi - actio i prigovora na tužbu - exteptio kao i drugih pravnih sredstava).

Taj pretorski edikt (edictum) je u početku saopćavan u usmenoj formi, a kasnije i u pismenoj (album). Pretori su imali potpunu slobodu djelovanja, tako da edikt jednog pretora nije obvezivao njegovog sljedbenika, međutim s vremenom će određena rješenja, prihvaćena u praksi biti preuzeta i prenešena iz jednog u drugi edikt, tako da nastaje jedan prenosni dio edikta - edictum translatitium.

Kriterij kojim se pretor rukovodio bilo je načelo pravičnosti - aequitas. Sve se više uvažava dobra vjera - bona fides, koja u pravnim poslovima postaje pravni pojam.

Pretor nije bio zakonodavac. Nije smio ukinuti stare, niti donositi nove zakone. Njegova funkcija je bila tumačenje prava. Pretor nije neposredno odlučivao u sporovima. Donošenje presude je prepušteno sucu. Pretor je utvrđivao postoje li pretpostavke za vođenje spora, te bi odobrio tužbu - actionem dare ili je uskratio - actionem denegare.

1 komentar:

  1. Lepo napisano, kratko i jasno pretorsko pravo, svaka čast.

    OdgovoriIzbriši